Branko Linta, h.f.s. o “Ustavu republike Hrvatske”

urh4Film “Ustav Republike Hrvatske” vrlo je intimna ljubavna priča o četvero ljudi koji žive u istoj stambenoj zgradi u centru Zagreba. Priča je to o ljudima koji su međusobno vrlo različiti, od društvenog statusa do seksualne orijentacije, od političkog svjetonazora do religija kojima pripadaju ili ne pripadaju. U našem filmu spajaju ih, osim prostora, i njihovi često suprotstavljeni “demoni prošlosti”. Demoni koji ih tjeraju da žive u više prošlosti nego u sadašnjosti. (Rajko Grlić, redateljska koncepcija)

Zgrada u kojoj žive naši junaci dijeli isti gradski blok sa kućom u kojoj živi Rajko Grlić. Rečenicom “Odvest ću te u stan koji je idealan za stan Vjeke Kralja” započelo je traganje za prostorima i duhom filma “ali najbolje je da tamo odemo navečer”.

Lukava preporuka. Jedna golema soba stana ispražnjena od osobnih stvari s velikim mračnim komadima namještaja, nekada bijelih zidova neinspirativno nas je dočekala. “Ovdje bi trebala biti krojačnica” – soba u kojoj Vjeko Kralj prekraja stare haljine koje je sašila njegova majka, vrsna krojačica i poznavateljica finih stvari. Haljine koje Vjeko odijeva za svoje noćne izlaske. Tu će biti i njegov kutak za uljepšavanje. Ovdje je među haljinama i uniforma njegova oca (Hrvoje Kralj), ustaškog časnika, koji leži nepokretan u susjednoj sobi. Raskorak između sadržajima nabijenog života u budućem filmu i prazne sobe nasred koje stojimo pokušali smo premostiti sobnom lampom. “Ja bih ovaj film radio mračno, gotovo bez boje, najradije bi ga snimio crno bijelog ali zapravo mislim da bi to bilo previše“. Izmjenjivali smo se u držanju lampe, stavljali je, koliko nam je kratki kabel dopuštao, na razna mjesta u sobi istovremeno ih fotografirajući sve dok nismo ugledali nešto za što se moglo reći – e pa ovo bi mogao biti naš film. “Samo nemoj zaboraviti da mi je ulica što ju vidimo kroz prozor i zgrada preko puta jako važna, htio bi da to izgleda kao pogled na grad iz akvarija“. Razišli smo se kasno noseći prve slike novog filma svatko na svojem telefonu.

urh1

S kojim su objektivima snimili “Amour”? Jako mi se sviđa faktura te slike.” “Mislim da je Cooke S5 u pitanju, meni su se motali po glavi kao izbor i bez “Ljubavi”, provjerit ću. Usput postoje u Zagrebu što je vrlo praktično”.

“Čuj kako si ti tehnički mislio provesti ovaj film?” zanimalo je producenta Ivana Maloču. Pa ovako – za razliku od prethodnog gdje smo se uglavnom oslanjali na postojeće svjetlo Ustav Republike Hrvatske je film kojeg planiram  snimiti sa povećanom sposobnošću intervencije rasvjetom što će nam omogućiti da planirani izgled preciznije dosegnemo ali i ne manje važno da ga održimo bez obzira na vanjske uvjete. To će tražiti više tehnike ali i ljudi za realizaciju. Važan mi je odnos interijera i eksterijera i mada će stan biti dosta taman ono što u njega ulazi dobrim dijelom će se oslanjati na rasvjetu postavljenu izvan stana. Dakle velike HMI lampe, škaraste dizalice, rezervirana parkirna mjesta… To će nam osloboditi prostor za radnju i kretanja kamere po stanu jer planiram koristiti široke pokrete koji uključuju nekoliko prostorija kako bi stan mogli osjetiti cjelovito i u njegovoj stvarno ogromnoj dimenziji nasuprot majušnog podruma u kojem žive Samardžići (drugi par likova). Svi pokreti kamere biti će izvedeni s fara ili Steadicamom. Za noćne scene na Gornjem gradu trebali bi rasvjetliti dobar dio grada za što bi nam dobro došlo još ljudi, dodatni agregat, dodatne količine malih rasvjetnih tijela.

urh5

Dva mjeseca kasnije, u moj se godišnji odmor uključio Ivanov (Maloča) poziv “Čuj, prolazili smo kroz budžet već sto puta i morat ćemo smanjiti …. i za kraj ti objektivi …”  Smanjili smo tehniku, raspodijelili ljude prema rasporedu snimanja, prilagodili izgled filma novonastaloj situaciji i – spasili objektive. Kasnije me Željko Župan (1. asistent) nije propuštao podsjetiti na vlastitu izjavu da sam uzeo Cooke S5 objektive prvenstveno zbog fakture slike a ne zbog velikog otvora (1.4).

Za zagrijavanje i dobar start Rajko i ja raskadrirali smo detaljno prvu trećinu filma. Nastojali smo stvoriti sistem koji će nam dati dovoljno sigurnosti u početku snimanja da mirno možemo osjetiti duh filma. Usporedno s knjigom snimanja nastajali su setovi filma. Polako i detaljno stanovi su preuređeni u životne prostore naših likova koji su u njima, tako je izgledalo, živjeli godinama. Istovremeno životni i likovno fino oblikovani setovi su pozivali na istraživanje o obiteljima Kralj i Samardžić nudeći perspektive koje do tada nismo vidjeli. Jedna sitnica uvukla mi se u glavu prije početka snimanja – ovo je koloristički toliko dobro da je možda ideja o filmu bez boje jednostavno loša. Kostimi su odabrani, testovi šminke obavljeni, slika filma je stvorena i bili smo spremni snimiti ju.

ustavrepublikehrvatskefilm-200-photosasahuzjak_pr

Scenu obračuna između Ante i Vjeke odlučio sam premjestiti iz Vjekine sobe u hodnik i snimiti cijeli put od ulaznih vrata do kuhinje. Fale mi u sobi neke fizičke dimenzije dvoboja“. Stvarno dobro, tu se nekako usput otvorila mogućnost da ključnu scenu filma u kojoj se Ante bori za priznanje vlastite ljudskosti obogatim izmjenom svijetlih i tamnih dijelova scene. Ante će tako dvoboj započeti kao silueta, mračna prijetnja, što iz dubine hodnika zahtijeva da mu se istina kaže u lice. Dok Vjeko ljutito izgovara “Nismo cvijeće ali smo bolji od vas ubojica i luđaka. Pamtim ja vas Srbe iz djetinjstva…”, Ante će uzvratiti ” i nema načina da vas uvjerim da sam ja kao ja nešto drugo…”, i u polaganom kretanju prema naprijed ući u svjetlo koje će njegovu pojavu promijeniti iz slike utjelovljenja zlom opsjednutog naroda u ljudsko biće. Uživao sam u prilikama poput ove, u dugim kadrovima gdje se radnja i slika ujedinjuju u nekoj vrsti plesa dok prate bučne noćne tučnjave, šivanje posljednje haljine ili dolazak Vjeke ocu u krevet uz špricu punu konjaka.

Dogovor pred postprodukciju bio je jednostavan – debelo, masno, teško, bogato, zlatne i tople boje.

urh6

Namjera da filmom govorimo o “teškim stvarima” s malim jedva primjetnim smješkom na licu i s toplinom kojom se može voljeti i najnegativniji junak (Rajko Grlić, redateljska koncepcija) rastočila je kroz snimanje ideju o izblijedjeloj slici na granici crno bijelog svijeta. Naši junaci uspjeli su prijeći težak put od tamne prikaze u hodniku do stvarnih živih ljudi spremnih za hrabar izlazak na svjetlo.

Branko Linta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *