Kategorija: Sa snimanja

Snimanje televizijske serije je poput surfanja na dasci. Kada si na vrhu vala načas se sve čini pod kontrolom, samo tren nepažnje i val te poklopi, gurne u dubinu iz koje ćeš teško ponovno isplivati na površinu. Ako stvarno imaš puno sreće uspijeti ćeš ponekad izvesti pipeline, no tada je opasnost da će te val poklopiti još i veća, pa doista treba čekati pravi trenutak za takav smioni pokušaj.

Niti u svjetskim ovovrsnim produkcijama nije osobito bolja situacija. Serije se snimaju brzo i efikasno, a imponiraju vizualnom dotjeranošću, u skladu sa povišenim očekivanjima gledatelja. Jedino što je na raspolaganju stranim produkcijama je raskošniji tehnički arsenal i više vremena za pripreme, što je možda i presudno na ovakvim projektima.

Druga sezona serije “Crno bijeli svijet” na idejnoj razini je bila ponešto jednostavnije od prve. Izgled serije uspostavljen je u prvih dvanaest epizoda, pa nam je u scenografskom i kostimografskom smislu život bio ponešto lakši. Osim toga znali smo kako Goran (Kulenović, redatelj) voli dinamično montirati scene, te da u snimanju najčešće pokriva prizor iz više različitih uglova.

Za realizaciju dvanaest epizoda bilo nam je na raspolaganju petnaestak dana manje (druga sezona snimljena je u osamdeset dana), što je garantiralo još i brži ritam snimanja nego u prvoj sezoni. Uzmimo ovdje u obzir kako se broj lokacija (čitava serija snimana je isključivo na lokacijama, bez studijskih objekata) nije osobito smanjio. Stoga su pripreme bile od iznimnog značaja, jer je osim o kreativnoj strani trebalo itekako voditi računa o logistici pojedinih lokacija. Drugim riječima, nije bilo mjesta za bilo kakve nedoumice i promišljanja što činiti na setu. Dogovori su se odvijali tijekom tehničkog usvajanja lokacija, i činilo se kako smo se sjajno pripremili. Najčešće je to bilo tako, osim kada bi nas nepredviđene okolnosti dovele na lokaciju u pogrešno doba dana ili bi nas razigrani oblaci spriječavali u postizanju svjetlosnog kontinuiteta ili… E to su trenuci kada vas val poklopi.

Srećom, Goran je uvijek fantastično pripremljen, vrlo precizno zna što želi i kako će režirati scenu, ali je istovremeno otvoren za sugestije. Dakako, isti nivo koncentracije očekuje i od svojih bliskih suradnika, većim dijelom ekipe koja je realizirala prvu sezonu, pa je samo snimanje teklo bez problema.

U promišljanju svjetla morao sam itekako voditi računa o zadanom ritmu snimanja. Zahtjevnost projekta je bila još i veća jer se računalo na čestu upotrebu druge kamere i deskriptivne vožnje kamerom u kojima se nerijetko otkriva cijeli prostor, a koje Goran često koristi za uvod u scenu. Uz to niti interijeri nisu baš impresionirali svojom veličinom. Trebalo se pripremiti i za nužne promjene atmosfere od scene do scene, jer nisu sve bile dijelom iste epizode, pa niti istog godišnjeg doba, a redovito su se snimale u nizu, kao i za snimanje interijernih noći po danu, odnosno izgradnju rasvjetnih šatora ispred prozora.

Kako bi ostavio što više prostora redatelju odlučili smo se izbjegavati postavu rasvjetnih tijela unutar seta. Trebalo je i izbjeći korištenje rasvjetnih tijela veće snage i butterflya izvana, jer za njihovu postavu jednostavno treba previše vremena. Osim toga, nisu baš svi objekti bili u prizemlju, a očekivalo se da nerijetko savladamo i dvije lokacije u jednom danu. Svjestan okvira u kojima se moramo kretati, sa majstorom rasvjete Zdenkom Bilanđijom sam osmislio koncepciju čestog korištenja mekanog gornjeg svjetla, koje prvenstveno služi za formiranje atmosfere, a čija snaga ovisi o logici prostora u kojem se nalazimo, ali i ugođaju samog prizora. Glavno svjetlo i dalje je dolazilo kroz prozore, ovoga puta sa mobilnijim rasvjetnim tijelima (najćešće Joker Bugs sa soft tubeom ili Arri M18)  što je istovremeno značilo i snimanje pri punom otvoru blende. Za eventualni fill sam koristio Velvet bi-color led rasvjetu čije male dimenzije su omogućavale skrivenu postavu unutar seta kada je to bilo potrebno, a koja su nudila mogućnost brze promjene temperature boje i ugađanja snage.

S druge strane, čitajući scenarije primijetio sam kako je ishodišni ugođaj druge sezone ponešto ozbiljniji. Više se bavimo likovima i njihovim složenim, nerijetko vrlo dramatičnim odnosima, što me ponukalo da svjetlosno krenem putem nešto višeg kontrasta i dubljih crnina, odnosno scene izrazitije gradiram ovisno o ishodišnoj intonaciji. Pored glavnih objektiva (Cooke mini S4 i zooom Alura 45-250) koristio sam i Cooke Speed Panchro, te Kinoptik Apochromat koji su mi omogućili da još izrazitije vizualno kontrastiram različite prostore. Istodobno, takvi objektivi starije generacije nisu odviše prijateljski raspoloženi prema jakim izvorima svjetla unutar kadra, pa se trebalo strogo voditi računa o nivou nadeksponiranosti prozora. Plitka dubinska oštrina usmjerila je pozornost na najbitnije elemente unutar kadra, a moram istaknuti da su se njom izvanredno nosili oba šarfera, Branko Knez i Marko Đurđan.

Nimalo lakšu zadaću nisu imala niti “švenkeri” (Goran Mećava, h.f.s. i Pavle Krnjajić, povremeno Branko Linta, h.f.s. ujedno kolorist druge sezone i Zoran Mikinčić) jer se od njih očekivalo da iz iste pozicije u nekoliko repeticija ponude što više različitih izreza, te se nose i sa ponekad uistinu kompliciranim i preciznim pokretima kamere (primjerice jib arm na faru gdje se tijekom vožnje rakurs promijeni od izrazito donjeg do izrazito gornjeg) kakve bi redatelj s vremena na vrijeme osmislio, na veliku radost scenskih majstora Frane Maršića i Ivice Matijevića.

Koloriranje slike je obavljeno, kao i na prvoj sezoni, u Color Bureau.

Televizijske serije su pravi testni poligon za snimatelje. Od njih se očekuje efikasno i učinkovito prilagođavanje promjenljivim uvjetima na setu, kreiranje različitih ugođaja, od doba dana do godišnjih doba, te na kraju i vizualnua konzistentnost cjeline, bez uočljivih  odstupanja u kvaliteti.

Zahtjevno i naporno, ali naposlijetku i vrlo zabavno.

Maio Sablić

 

“The Constitution” is intimate love story about four people who live in the same building in the center of Zagreb. It is a story about people who are each very different, from social status to sexual orientation, political worldview and religion to which they belong or do not belong. Except from the area they live in, often contradictory “demons of the past” connects them. The demons that drive them to live more out of the past than in the present. (Rajko Grlić, director’s concept)

The building in which our heroes live share the same city block with the house where lives director Rajko Grlić. With the sentence “I’ll take you to the apartment which is ideal as Vjeko Kralj flat” began the search for spaces and the spirit of the film, “but it is best to go there at night.”

What a cunning recommendation. One huge room apartment emptied of personal belongings with big dark pieces of furniture and once white walls welcomed us uninspiringly .”Here should be a tailor shop” – a room where Vjeko Kralj reworks old dresses that were sewn by his mother, superb seamstress and connoisseur of fine things. Dresses that Vjeko clothes for his night out. Here will also be his beauty corner. There, among the dresses, is uniform of his father (Hrvoje Kralj) Ustasha officer, lying motionless in the next room. The discrepancy between the content charged life in future movie and empty rooms where we were standing, we tried to bridge with the incandescent lamp. “I would like this film to be dark, almost no color, preferably I would film it in black and white but in fact I think it would be too much.” We alternated in holding the lamp, put it to various locations in the room, as far as short cable allowed us, while taking photographs until we saw something that looked as – well, this could be our movie. “Just do not forget that street view, what we see through the window, as well as the building across the street, is very important, I want it to feel like a view of the city from the aquarium.” We split up late, carrying the first pictures of the new movie, each one in his/hers phone.

“What was the lenses on ” Amour “? I really liked textures in that movie.” “I think Cooke S5, They have been in my mind as a choice, even without “Amour”, “I’ll check. By the way they are available in Zagreb, which is very convenient.”

“Look, how did you imagined this film in technical way?” interested the producer Ivana Maloča. Well, like this – unlike the previous project, where we mainly relied on existing light “The Constitution” is a film that I plan to film with an increased ability to intervene with lighting which will allow us to more precisely reach the needed look and to keep it consistently, regardless of external conditions . This will require more equipment, also larger crew. To me the relationship between exterior and interior is important, and although the flat will be quite dark, just what is going into it largely will rely on lighting set outside the apartment. So large HMI lamps, scissor lifts, reserved parking spaces … This will free up space for action and camera moves around the apartment because I plan to use wide movements that include several rooms in frame so the apartment could feel complete in his really huge dimensions versus the tiny basement flat in which Samardžić family (second pair of characters) lives. All camera movements will be carried out with dolly or Steadicam. For the night scenes in the Upper Town we should light a good part of the city for which we could use more people, additional genny, additional quantities of smaller lightning fixtures.

Two months later, during my holidays there was a telephone call from Ivan (Maloča), “Look, we went through the budget a hundred times and we will have to cut down …. and for the end – those lenses …” So we have reduced amount of needed equipment, distribute the people according to movie schedule, customize the look of the film to the the new situation – saving lenses. Later on, Željko Župan (first assistant) did not fail to recall my personal statement that I took Cooke S5 lenses primarily due to quality of textures, and not because of the large f stop they offer (1.4).

For warming up and a good start Rajko and me made detailed shot list for the first third of the movie. We have tried to create a system that will give us enough security in the beginning of the shooting so we can calmly feel the spirit of the movie. In the same time as the storyboard, emerged the sets of the movie. Slowly and thoroughly apartments were renovated into the living spaces of our characters in which, so it seemed, they lived for years. At the same time the life and art of finely designed sets called for research on families Kralj and  Samardžić, offering perspectives that we did not see until then. One little thing crept into my head before shooting –  this is so good colorwise so the idea about movie with no color is simply bad. The costumes were selected, makeup tests carried out, the image of the film was made and we were ready to start filming.

“I have decided to move the scene of the conflict between Ante and Vjeko from room to hallway and film the entire path from the front door to the kitchen. I miss some physical dimensions of a conflict.” Really good, that somehow opened the way to possibility that a key scene in the film in which Ante is fighting for recognition of his humanity be enriched by changing light and dark areas of the scene. Ante will start as a silhouette, sinister threat, that from the depths of the corridor, demanding that the truth is to be said in his face. While Vjeko angrily pronounced “We are not flowers but we are better than you, murderers and a madman. I remember you Serbs from childhood …” Ante will fight back “and there is no way to convince you that I am something else …”, and in slow movement forward he will enter the light that will change his appearance from incarnation of evil-obsessed nation in a human being. I enjoyed the occasions like this, in long shots where the action and images melt together in a kind of dance –  while following a heavy night fighting, sewing clothes or the late Vjeko’s arrival to the fathers bed with a syringe full of cognac.

The agreement before the post-production was simple – thick, fat, heavy, rich, golden and warm colors.

The intention of movie to talk about “heavy stuff” with a small faint smile emerging on a face and with the warmth that one can love the most negative hero (Rajko Grlić, director’s concept) diluted first idea of a faded picture on the border of black and white world. Our heroes were able to cross the difficult path from dark shadow in the corridor to real live people, willing to go out to the light.

Branko Linta

Film “Ustav Republike Hrvatske” vrlo je intimna ljubavna priča o četvero ljudi koji žive u istoj stambenoj zgradi u centru Zagreba. Priča je to o ljudima koji su međusobno vrlo različiti, od društvenog statusa do seksualne orijentacije, od političkog svjetonazora do religija kojima pripadaju ili ne pripadaju. U našem filmu spajaju ih, osim prostora, i njihovi često suprotstavljeni “demoni prošlosti”. Demoni koji ih tjeraju da žive u više prošlosti nego u sadašnjosti. (Rajko Grlić, redateljska koncepcija)

Zgrada u kojoj žive naši junaci dijeli isti gradski blok sa kućom u kojoj živi Rajko Grlić. Rečenicom “Odvest ću te u stan koji je idealan za stan Vjeke Kralja” započelo je traganje za prostorima i duhom filma “ali najbolje je da tamo odemo navečer”.

Lukava preporuka. Jedna golema soba stana ispražnjena od osobnih stvari s velikim mračnim komadima namještaja, nekada bijelih zidova neinspirativno nas je dočekala. “Ovdje bi trebala biti krojačnica” – soba u kojoj Vjeko Kralj prekraja stare haljine koje je sašila njegova majka, vrsna krojačica i poznavateljica finih stvari. Haljine koje Vjeko odijeva za svoje noćne izlaske. Tu će biti i njegov kutak za uljepšavanje. Ovdje je među haljinama i uniforma njegova oca (Hrvoje Kralj), ustaškog časnika, koji leži nepokretan u susjednoj sobi. Raskorak između sadržajima nabijenog života u budućem filmu i prazne sobe nasred koje stojimo pokušali smo premostiti sobnom lampom. “Ja bih ovaj film radio mračno, gotovo bez boje, najradije bi ga snimio crno bijelog ali zapravo mislim da bi to bilo previše“. Izmjenjivali smo se u držanju lampe, stavljali je, koliko nam je kratki kabel dopuštao, na razna mjesta u sobi istovremeno ih fotografirajući sve dok nismo ugledali nešto za što se moglo reći – e pa ovo bi mogao biti naš film. “Samo nemoj zaboraviti da mi je ulica što ju vidimo kroz prozor i zgrada preko puta jako važna, htio bi da to izgleda kao pogled na grad iz akvarija“. Razišli smo se kasno noseći prve slike novog filma svatko na svojem telefonu.

“S kojim su objektivima snimili “Amour”? Jako mi se sviđa faktura te slike.” “Mislim da je Cooke S5 u pitanju, meni su se motali po glavi kao izbor i bez “Ljubavi”, provjerit ću. Usput postoje u Zagrebu što je vrlo praktično”.

“Čuj kako si ti tehnički mislio provesti ovaj film?” zanimalo je producenta Ivana Maloču. Pa ovako – za razliku od prethodnog gdje smo se uglavnom oslanjali na postojeće svjetlo Ustav Republike Hrvatske je film kojeg planiram  snimiti sa povećanom sposobnošću intervencije rasvjetom što će nam omogućiti da planirani izgled preciznije dosegnemo ali i ne manje važno da ga održimo bez obzira na vanjske uvjete. To će tražiti više tehnike ali i ljudi za realizaciju. Važan mi je odnos interijera i eksterijera i mada će stan biti dosta taman ono što u njega ulazi dobrim dijelom će se oslanjati na rasvjetu postavljenu izvan stana. Dakle velike HMI lampe, škaraste dizalice, rezervirana parkirna mjesta… To će nam osloboditi prostor za radnju i kretanja kamere po stanu jer planiram koristiti široke pokrete koji uključuju nekoliko prostorija kako bi stan mogli osjetiti cjelovito i u njegovoj stvarno ogromnoj dimenziji nasuprot majušnog podruma u kojem žive Samardžići (drugi par likova). Svi pokreti kamere biti će izvedeni s fara ili Steadicamom. Za noćne scene na Gornjem gradu trebali bi rasvjetliti dobar dio grada za što bi nam dobro došlo još ljudi, dodatni agregat, dodatne količine malih rasvjetnih tijela.

Dva mjeseca kasnije, u moj se godišnji odmor uključio Ivanov (Maloča) poziv “Čuj, prolazili smo kroz budžet već sto puta i morat ćemo smanjiti …. i za kraj ti objektivi …”  Smanjili smo tehniku, raspodijelili ljude prema rasporedu snimanja, prilagodili izgled filma novonastaloj situaciji i – spasili objektive. Kasnije me Željko Župan (1. asistent) nije propuštao podsjetiti na vlastitu izjavu da sam uzeo Cooke S5 objektive prvenstveno zbog fakture slike a ne zbog velikog otvora (1.4).

Za zagrijavanje i dobar start Rajko i ja raskadrirali smo detaljno prvu trećinu filma. Nastojali smo stvoriti sistem koji će nam dati dovoljno sigurnosti u početku snimanja da mirno možemo osjetiti duh filma. Usporedno s knjigom snimanja nastajali su setovi filma. Polako i detaljno stanovi su preuređeni u životne prostore naših likova koji su u njima, tako je izgledalo, živjeli godinama. Istovremeno životni i likovno fino oblikovani setovi su pozivali na istraživanje o obiteljima Kralj i Samardžić nudeći perspektive koje do tada nismo vidjeli. Jedna sitnica uvukla mi se u glavu prije početka snimanja – ovo je koloristički toliko dobro da je možda ideja o filmu bez boje jednostavno loša. Kostimi su odabrani, testovi šminke obavljeni, slika filma je stvorena i bili smo spremni snimiti ju.

“Scenu obračuna između Ante i Vjeke odlučio sam premjestiti iz Vjekine sobe u hodnik i snimiti cijeli put od ulaznih vrata do kuhinje. Fale mi u sobi neke fizičke dimenzije dvoboja“. Stvarno dobro, tu se nekako usput otvorila mogućnost da ključnu scenu filma u kojoj se Ante bori za priznanje vlastite ljudskosti obogatim izmjenom svijetlih i tamnih dijelova scene. Ante će tako dvoboj započeti kao silueta, mračna prijetnja, što iz dubine hodnika zahtijeva da mu se istina kaže u lice. Dok Vjeko ljutito izgovara “Nismo cvijeće ali smo bolji od vas ubojica i luđaka. Pamtim ja vas Srbe iz djetinjstva…”, Ante će uzvratiti ” i nema načina da vas uvjerim da sam ja kao ja nešto drugo…”, i u polaganom kretanju prema naprijed ući u svjetlo koje će njegovu pojavu promijeniti iz slike utjelovljenja zlom opsjednutog naroda u ljudsko biće. Uživao sam u prilikama poput ove, u dugim kadrovima gdje se radnja i slika ujedinjuju u nekoj vrsti plesa dok prate bučne noćne tučnjave, šivanje posljednje haljine ili dolazak Vjeke ocu u krevet uz špricu punu konjaka.

Dogovor pred postprodukciju bio je jednostavan – debelo, masno, teško, bogato, zlatne i tople boje.

Namjera da filmom govorimo o “teškim stvarima” s malim jedva primjetnim smješkom na licu i s toplinom kojom se može voljeti i najnegativniji junak (Rajko Grlić, redateljska koncepcija) rastočila je kroz snimanje ideju o izblijedjeloj slici na granici crno bijelog svijeta. Naši junaci uspjeli su prijeći težak put od tamne prikaze u hodniku do stvarnih živih ljudi spremnih za hrabar izlazak na svjetlo.

Branko Linta

 

The second season brought together the same author team. The director , who is also the head writer was Goran Kulenovic , director of photography Mario Sablić , h.f.s., producer Ivan Maloča , again starring Sreten Mokrović , Jelena Miholjević , Filip Riđički , Slavko Sobin , Franjo Kuhar, Sara Stanić , Karlo Maloča and Anica Dobra.

The technical team was also made up mostly of professionals who have worked on successful first season. Gaffer was Zdenko Bilanđija, key grip Frane Maršić .

Camera crew was refreshed with new members . First camera operator was Pavle Krnjajić, operator on second camera was Goran Mećava, h.f.s. , focus pullers on first and second cameras were Branko Knez and Marko Đurđan , and the second camera assistant was Boško Šalamon .

On the project also collaborated as camera operators Branko Linta, h.f.s., Zoran Mikinčić and Tomislav Sutlar.

Technical data :

Camera: Arri Alexa – ProRes 422

Lenses : Cooke S4 Mini ; Cooke S2 ; Kinoptik ; Studio Alura Zoom 45-250

In January 2015, the pre-production for Goran began. It’s my third collaboration with director Nevio Marasović, who also co-wrote the screenplay with Norwegian writer Gjermund Grisvold. The story takes place in Gorski kotar, in Delnice, over the course of several winter days.

Goran can best be described as a classic family drama observed through Scandinavian patterns of tension and violence, a movie starting out as a drama, but ending as a thriller. We follow a taxi driver named Goran (Franjo Dijak), an easy-going fellow leading a casual life, not troubling himself with existential problems too much. Everything he has comes from inheritance. With the help of his best friend Slavko (Goran Bogdan), he is building a sauna next to his mountain cottage, and he is totally committed to the task. Looking for work, he’s waiting for a train coming from Zagreb, hoping to pick up a customer. He runs into Niko (Janko Popović Volarić) and his friend Dragan (Filip Križan), and they plan for a friendly get-together in a bowling alley – a group of school friends who haven’t seen each other in a long time are about to reunite… Also starring are Nataša Janjić (Lina), Milan Štrljić (Luka) and Iva Kranjc (The Woman in White).

The producer is Danijel Pek of the ANTITALENT production company. Outdoor scenes were shot over two weeks in January and February on various locations in Gorski kotar, and indoor segments were filmed in September on the outskirts of Zagreb and in Ravna gora, which amounted to 24 shooting days in total.

The snowy landscapes of Gorski kotar served as the ideal setting for this film. The seemingly serene and beautiful nature can change its character in an instant, becoming hostile, cruel and dangerous, which reflects on the story and character development. By combining long, steady and poetic takes with rapid and dynamic handheld or steadycam (operated by Davor Bjelanović) shots, we wanted to create a strange world, where everything appears to be normal, yet at the same time bizarre.

The whiteness, cold and the blinding character of the snowy exteriors combined with the warm wooden interiors penetrated by light reflecting from the snow was the guiding visual concept for the film. The interiors are dark, with over-exposed windows, the light coming in is cold and invasive, it doesn’t belong there. In creating directed diffuse lighting for the interiors, gaffers Dario Laljek and Marijan Kljajić-Tesla used Bi-Color LED lighting, more specifically, WALL-O-LIGHT by Senna. Large units of different types of LEDs (wide or narrow angle, similar to spot or flood Fresnel-lens light) were the perfect tools for creating the lighting setups. Smaller LED units were used as additional lights in contrast control, often reflecting from wooden walls and ceilings, thus creating a warm-cold light contrast and further emphasizing the difference between  the snow-covered (sharp, open) exterior and warm (safe and secluded) interior. The color in the film was designed from the aspect of pronounced whites and suppressed tertiary colors, as well as secondary colors to some degree. In cooperation with the set designers (Iva Rodić and Petra Poslek) and costume designer (Katja Šunjić Kudin), we have successfully created a film world dominated by muted, earthy tones of brown, ocher, orange and green.

The film was made using ARRI cameras, i.e. Amira as the main camera and Alexa Mini as the second camera, used in extensive dialog scenes and steadycam shots. The lenses used are two zooms by Zeiss, developed in collaboration with Arri: LWZ 15-45mm T2.6 and CZ 28-80mm T2.9. For outdoor night scenes, a set of SCHNEIDER Xenon FF prime lenses was used: 25mm, 35mm, 50mm, 75mm and 100mm with maximum aperture T2.1.

The film is currently in post-production, the visual effects are being completed by the VFX supervisor Aleksandar Ribar of POSTER, the music is composed by the Sinkauz brothers, Damir Rončevič is in charge of the sound mix, while color correction is done by Branko Linta.

The second unit cinematographer is Dinko Rupčić, camera A 1st AC was Pavel Posavec, camera B 1st AC was Ante Smolčić, camera C 1st AC (second unit) was Srđan Šarić, whereas 2nd ACs were Saša Tufengić and Rober Mužar, with Neno Sokač serving as the grip.

Written by: Damir Kudin, c.c.s.