test

I. međunarodni kongres snimatelja o autorskim pravima, Huelva, 13. – 14. 11. 2004.

U ozračju tople atlanske klime, u prostorima Kolumbovog Doma održan je Prvi svjetski kongres snimatelja posvećen problematici autorskog prava u odnosu na poziciju direktora fotografije u stvaranju filmskog djela. Mnogobrojni pravni elaborati izrečeni su na kongresu koji su temeljito obrazlagali utjecaj direktor fotografije kao su-kreatora filma uz povremene polemične tonove koji su dolazili od strane Jordi Graua, Španjolskog filmskog redatelja i člana Europske federacije filmskih redatelja – FERA. Na području Europe snimatelji sa statusom priznatog koautora filmskog djela prednjače uglavnom u zemljama bivšeg istočnog bloka. Od nedavno i Njemački Zakon o autorskim pravima priznaje snimatelja kao koautora filma, zahvaljujući prvenstveno elaboratu Josta Vacana BVK i vodstva Njemačke asocijacije snimatelja, koji su nakon više godina zajedno sa stručnom potporom grupe pravnika uspjeli taj dio zakona sprovesti u Bundestagu u život. Hrvatski Zakon o autorskom pravu, oni članovi koji se odnose na Audiovizalno djelo bili su prevedeni na Engleski jezik i predstavljeni Kongresu u pisanom obliku kao naš doprinos u produbljivnju saznanja i predstavljanju važećih zakonskih rješenja u Europi. Bilo je ugodno biti sudionikom kongresa koji na europskom nivou pokušava doći do onih standarda koje smo mi već usvojili. A kakva su razmišljanja na tu temu u SAD- najbolje pokazuje članak koji je nedavno objavljenj u cijenjenom časopisu “American cinematographer” iz pera njegovog glavnog urednika Richarda P. Crudoa ASC.

“Proteklih godina svjedoci smo da se za snimateljski rad u cjelosti može reći da je istančan do te mjere da sva prošla razdoblja blijede u usporedbi s tim radom. Ali, kome taj napor uistinu pripada, tko je vlasnik onoga kada se “umjetničko” korištenje rasvjete, kompozicije i pokreta kamere izdigne iznad u pravilu lošeg pokušaja stvaranja filma? Po odredbama zakona o zaštiti autorskih prava SAD-a čitav taj napor je vlasništvo onoga tko podpisuje produkciju.

Moralni zakon će vas dovesti do drugačijeg zaključka. Vittorio Storaro, ASC, AIC snimatelje često oslovljava kao “autore fotografije”, a lako je razumjeti i zašto: snimateljev doprinos filmu neposredan je i jasno vidljiv na platnu. Svjetlost koja je zapisana na negativu pripada isključivo nama, bez obzira da li se radi samo o tome da je ta svjetlost zabilježena na negativu u svojoj najjednostavnijoj formi ili čini kakav sofisticirani efekt. Bilo kako bilo, kada mi donosimo svoje odluke događa se duboko intiman akt. Ta nas činjenica ne samo izdvaja od ostalih, ona istovremeno potvrđuje jedinstvenu činjenicu: nepostojanje svijetla znači nepostojanje filma uopće. Čak i kada nekakav nametljivac korigira po vizualnom dojmu u postprodukciji, nezamislivo je da bi itko mogao ustvrditi da izvorna ideja ne pripada samo nama.

Odnedavno su u nekoliko europskih zamalja počeli poduzimati korake kako bi se donjele zakonodavne mjere koje bi, po prvi puta u povijesti, garantirale snimateljima vlasništvo nad autorskim pravima. Značenje toga je da se glavnim stvarateljima djela – piscu, redatelju, snimatelju i montažeru – time daje mogućnost da zadrže kontrolu nad svojim zajedničkim djelom.

Implikacije te ideje su nam podjednako uzbudljive koliko su nam i očigledne, ali moramo priznati i da su izuzetno složene. Tamna mrlja na čitavoj stvari je to da se takva ideja još dugo neće smjeti niti spominjati u Sjedinjenim Državama, a svima nam je jasno i zašto. Ono što dodatno otežava čitavu stvar je i činjenica da se istovremeno moramo nositi s još bezbroj gorućih problema, a upravo nam ta lista prioriteta problem autorstva gura sve niže na ljestvici važnosti. Bez obzira na to, mišljenja sam da će se još jednom pokazati ispravnim, ako za naš najučinkovitiji način napada izaberemo upornost.

Osvrnuo bih se još jednom na riječi i njihovo značenje, “prava umjetnika” je jedna od onih, danas rijetkih, kristalno jasnih fraza. Sve dok ne pronađemo način da si priskrbimo najveću moguću mjeru odgovornosti (dakle, vlasništva) za posao koji obavljamo, naš će učinak biti samo tračak našeg pravog potencijala. Ako to dopustimo, naši će radovi predstavljati ništa drugo nego beskonačno previranje, umjesto da stoje kao naše nasljedno, prirođeno pravo.”

Izvod iz Zakona o autorskom pravu

Ovdje je predstavljen dio našeg Zakona o autorskom pravu koji se odnosi na tretman Audivizalnog dijela i njegovih autora.

Članak 114.

Audiovizualna djela, po ovom Zakonu, jesu kinematografski, televizijski, dokumentarni, crtani, reklamni ili drugi filmovi te druga audiovizualna djela izražena slikama koje u slijedu daju dojam pokreta, sa zvukom ili bez zvuka, bez obzira na vrstu podloge na koju su fiksirana.

Audiovizualna prilagodba

Članak 115.

(1) Ugovorom o audiovizualnoj prilagodbi autor daje drugoj osobi odobrenje za prilagodbu autorskog djela u audiovizualno djelo (pravo audiovizualne prilagodbe). Ako ugovorom nije drukčije određeno, smatra se da je stečeno isključivo pravo audiovizualne prilagodbe.

(2) Ako je pravo prilagodbe autorskog djela stečeno kao isključivo pravo, autor preradenog djela zadržava:

1. isključivo pravo nove audiovizualne prilagodbe preradenog djela koje može ostvarivati nakon isteka dvadeset godina od sklapanja ugovora iz stavka 1. ovoga članka,

2. isključivo pravo daljnje prerade audiovizualnog djela u bilo kojem drugom umjetnickom obliku,

3. pravo na primjerenu naknadu za svako iznajmljivanje videograma koji sadrži preradeno djelo.

(3) Autor se ne može odreći prava iz stavka 2. ovoga članka.

Koautori audiovizualnog djela

Članak 116.

(1) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se:
1. glavni redatelj,
2. autor scenarija,
3. autor dijaloga,
4. glavni snimatelj,
5. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu.

(2) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator.

(3) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema općim pravilima, koautor tog djela, bit ce priznata kao koautor tog audiovizualnog djela.

Autori doprinosa audiovizualnom djelu

Članak 117.

Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 116. ovoga Zakona, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).

Ugovor o audiovizualnoj produkciji

Članak 118.

(1) Ugovorom o audiovizualnoj produkciji, uređuju se odnosi između filmskog producenta, koautora audiovizualnog djela i autora doprinosa te međusobni odnosi autora audiovizualnog djela.

(2) Ako ugovorom o audiovizualnoj produkciji između filmskog producenta i autora doprinosa nije drukčije određeno, smatra se da filmski producent stječe sva imovinska prava autora doprinosa u opsegu potrebnom za ispunjenje svrhe ugovora.

(3) Ako ugovorom iz stavka 1. ovoga članka koautori svoje pravo iznajmljivanja prepuste filmskom producentu, zadržavaju pravo na primjerenu naknadu za iznajmljivanje audiovizualnog djela.

(4) Bez obzira na odredbe iz stavka 2. ovoga članka, autori doprinosa zadržavaju pravo da se svojim doprinosima audiovizualnom djelu samostalno koriste, ako se time ne nanosi povreda pravima filmskog producenta toga djela.

(5) Koautori audiovizualnog djela ne mogu se odreći prava iz stavka 3., a autori doprinosa iz stavka 4. ovoga članka.

(6) Odredbe iz članka 17., članka 47. stavka 1. i članka 48. ovoga Zakona ne primjenjuju se na audiovizualna djela.

Izvješće o autorskoj naknadi za prava na audiovizualnom djelu

Članak 119.

Filmski producent audiovizualnog djela dužan je najmanje jedanput godišnje dostaviti koautorima izvješće o prihodu ostvarenom svakim pojedinim načinom korištenja toga djela.

Završeno audiovizualno djelo

Članak 120.

(1) Audiovizualno djelo smatra se završenim kada je, u skladu sa sporazumom između glavnog redatelja i filmskog producenta, završena prva standardna kopija djela koje je predmet ugovora o produkciji.

(2) Zabranjeno je uništavanje matrice prve standardne kopije audiovizualnog djela.

(3) Ako koji od koautora ili autora doprinosa odbije nastavak suradnje na stvaranju audiovizualnog djela, ili ako zbog više sile nije u mogućnosti nastaviti tu suradnju, ne može se protiviti da se doprinos koji je vec dao koristi za dovršenje toga djela. Takav autor ima odgovarajuca autorska prava na vec dani doprinos audiovizualnom djelu.

Raskid ugovora

Članak 121.

(1) Ako filmski producent audiovizualnog djela ne završi djelo u roku od pet godina od dana sklapanja ugovora o audiovizualnoj produkciji toga djela, ili ako završeno audiovizualno djelo ne distribuira u roku od dvije godine od dana završetka toga djela, koautori mogu zahtijevati raskid ugovora, ako nije ugovoren koji drugi rok.

(2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka koautori djela i autori doprinosa zadržavaju pravo na isplatu naknade.

Kako to izgleda u praksi prikazano je na primjeru Danske koja je uspostavila visoke standarde autorske zaštite svojih članova koji uspijevaju ostvariti naplatu za korištenje svojih autorskih prava.

Dansko društvo filmskih djelatnika

Copy-Dan je danska agencija za zaštitu i naplatu autorskih prava koju su utemeljili autori, izvođači, izdavači i producenti na osnovu danskih zakona. Ta organizacija se bavi vođenjem poslova zaštite i naplate autorskih prava (copyright) za vlasnike prava u Danskoj ali i za iste koji dolaze izvan te države. Oni naplaćuju naknade na korištenje zaštićenih radova, a to čine na osnovi danskog Zakona o autorskim pravima.

Dansko društvo filmskih djelatnika (DFF) od 1992 je član agencije za zaštitu i naplatu autorskih prava Copy-Dan.

Što se tiče autorskih prava filmskih djelatnika, copyright je podjeljen na tri područja:

1. Sekundarna distribucija, kablovska TV distribucija. (Copy-Dan Cable TV prikuplja iznose od vlasnika preko 6 500 antenskih postaja u Danskoj. Takve zajedničke postaje primaju televizijske signale putem zajedničke antene, satelitskog prijemnika ili putem sistema kablovske televizije.)

2. “Zakon prazne trake”. (Copy-Dan Blank Tapes prikuplja i uplaćuje naknade koje se odnose na prazne medije, tj. Prazne medije za snimanje slike i/ili zvuka.)

3. AV kopije u edukaciji (školstvu). (Copy-Dan AV Copies for Education sklapa ugovore sa školama i ostalim ustanovama za edukaciju. Ugovori se odnose na copyright radijskih i televizijskih programa koji se koriste u nastavne svrhe, a prihod se raspoređuje organizacijama vlasnika autorskih prava.)

Za DFF je u smislu prihoda od autorskih prava svakako najvažniji prvi segment, tzv. Cable-TV.

Isplata tih sredstava je na individualnoj osnovi, direktno vlasnicima autorskih prava! Isplate provodi Odbor DFF-a. Taj je postupak izuzetno zamršen i Odbor oko toga uistinu ima pune ruke posla. Isplate sredstava se obavljaju jednom na godinu.

Tantijemi se isplaćuju isključivo filmskim djelatnicima koji imaju status “freelance”, tj. Slobodnjaci, a u tu su kategoriju uključeni i filmski djelatnici koji nisu članovi DFF-a. Ti filmski djelatnici (koji nisu članovi DFF-a) primaju prihode preko Unije (sindikata) filmskih i TV djelatnika Danske (FAF) te kroz još dvije unije (sindikata) u kojima su organizirani slobodni filmski djelatnici (snimatelji).

Određeni postotak od tog iznosa, otprilike oko 0.5% cjelokupnog iznosa DFF uzima jednom godišnje na ime troškova distribucije, što znači da producenti i vlasnici autorskih prava uzimaju daleko najveći dio cjelokupnog iznosa. To godišnje iznosi od oko 60.000 do 67.000 eura.

Kako bi distribuirao taj iznos filmskim djelatnicima na individualnoj osnovi, jedna privatna kompanija je zadužena da DFF-u dostavi informacije vezane uz svu TV distribuciju, navodeći poimence vlasnike autorskih prava. Na taj način DFF je u mogućnosti raspodjeliti tantijeme vlasnicima / filmskim djelatnicima koji su članovi DFF-a.

DFF je razradio “ključ” za distribuciju različitih iznosa isplata. U tom su “ključu” uzeti u obzir opseg i zahtjevnost produkcije projekta i samim tim postotak zastupljenosti uložene kreativnosti svakog filmskog djelatnika.

Tako smo došli do uspostave određenih kategorija, jedne vrste sistema bodovanja:

1. Igrani film: 200 bodova
2. TV serija – jedna kamera, kratki igrani film: 150 bodova
3. TV serija – više kamera, dokumentarac: 100 bodova
4. Reportaža, aktualnost: 50 bodova
5. TV show – više kamera, sportski događaj: 10 bodova

Svaki se bod računa kao cca. 0,30 DKK, 0,04 eura (7,5 DKK = 1 Eur)

U postupku isplata tantijema u obzir se također uzima i dužina produkcije kao i novčana suma koja stoji na raspolaganju Copy-Dan-u te godine. U obzir se nadalje uzimaju i re-emitiranja filma ili TV programa, unutar roka od 30 dana od prvog emitiranja to donosi još 50% iznosa, a ponovno emitiranje nakon vremenskog roka od 30 dana donosi isplatu 100% iznosa.

Postaje jasno da je čitav taj postupak poprilično kompliciran i predstavlja znatnu količinu posla za odgovorne osobe u Upravnom odboru.

Koliku količinu sredstava ovaj sustav daje članovima?

Ta brojka varira od godine do godine, ali okvirno u posljednjih nekoliko godina ti su iznosi bili u sljedećim veličinama:

1. Igrani film 600 – 800 eura (zavisno od dužine trajanja)
2. TV serija i kratki igrani 130 – 200 eura (zavisno od dužine trajanja)
3. TV serija, više kamera, dokumentarac 70 – 200 eura (zavisno od dužine trajanja)
4. Ova kategorija maleni iznosi

Primjer:
Igrani film – bodova 200 – dužina trajanja 90 min. = 200 X 90 X 0,04 = 720 eura

Najveći iznos isplaćen članu DFF-a prošle godine iznosio je 90 000 DKK (12 000 eura). Uobičajeni iznosi koje godišnje primaju članovi su između 3 000 i 30 000 DKK (400 i 4 000 eura). Naravno, neki članovi ne primaju ništa, jer produkcije na kojima su radili nisu bile distribuirane kroz “sekundarnu” TV distribuciju.

U ovom čitavom sustavu, naravno, postoje i sićušni detalji koji dodatno kompliciraju izračun iznosa koji se isplaćuje, no na ovom mjestu nećemo ih dodatno elaborirati. Iznešeni podaci su osnovne činjenice.

Nadalje, morate dodatno shvatiti da svi vlasnici autorskih prava primaju tantijeme od svih produkcija iz prijašnjih godina, iako je DFF tek 1992 postao član Copy-Dan-a. Zakon o autorskim pravima jamči vlasništvo nad pravima na rok od 50 godina. (Obitelj preminulog vlasnika prava su također vlasnici tih prava).

“Zakon prazne trake” prihod (član 39. odredbe o autorskim pravima iz 2003) se dramatično smanjio u posljednjih nekoliko godina, razlog čemu je izrazito smanjenje prodaje VHS i audio kazeta. Nekada je iznos dobiven iz ove stavke bio izrazito značajan u cjelokupnom iznosu primanja. U ovom trenutku Copy-Dan zajedno sa svojim članovima radi na rješenju tog problema i načinu kompenzacije tog deficita.
U posljednjih nekoliko godina DFF je godišnje primao oko 60 000 do 90 000 DKK (8 000 do 12 000 eura).
Dvije trećine tog iznosa namjenjen je distribuciji individualnim korisnicima (DFF) i može se pridodati prihodu od Cable TV-a koji je pojašnjen u prethodnom tekstu, a može se govoriti o otprilike 50 000 DKK (6600 eura)

Jedna trećina, otprilike 25 000 DKK (3300 eura) preusmjerava se u “Zajednički fond”, namjenjen zajedničkim troškovima te troškovima u kulturi. Sredstva iz ovoga fonda dodjeljuju se na osnovi zahtjeva, ne samo profesionalnim djelatnicima na području filma, nego svim osobama koje su djelatnici u bilo kojem segmentu kulture, glumcima, glazbenicima, itd., koji su članovi Copy-Dan-a. (član 39. stavak 4. odredbe o autorskim pravima.)

Prihod od AV kopija u edukaciji (školstvu) nije namjenjen distribuciji individualnim korisnicima već se on preusmjerava u poseban fond kojim upravlja DFF i Unija (sindikat) filmskih i TV djelatnika (FAF). Za korištenje financijskih sredstava iz ovoga fonda pravo aplikacije imaju samo članovi tih dviju organizacija. Te dvije organizacije kroz taj fond godišnje dođu do prihoda od otprilike 100 000 do 150 000 DKK (13 300 do 20 000 eura). Mnogi članovi koriste ta sredstva kako bi pokrili troškove seminara, profesionalnih predavanja, workshop-ova te stipendija za putovanja.

Nadalje, DFF je član neprofitne organizacije – “Consultative Intellectual Property Rights Bureau”. Ta organizacija služi kao forum na kojem se o problemima otvoreno raspravlja s drugim vlasnicima autorskih prava, organizacija osigurava članovima otvoreni dijalog s političarima na temu zakonodavnog aspekta copyrighta. Ova je organizacija u posljednje vrijeme uistinu aktivna iz razloga primjene i prilagodbe zakonodavstva Europske unije na nacionalnoj razini. Nadalje, nadziru se pravila zaštite autorskih prava u ugovorima s producentima. Biro igra aktivnu ulogu u svim aspektima vezanim za zaštitu autorskihprava,ponekad i u sukobu s ostalim vlasnicima autorskih prava, no u većini slučajeva u interesu istih, budući da postoji mnogo zajedničkih interesa.

Nakon ovog inspirativnog danskog primjera vratimo se zbivanjima u “Kolumbovu domu”. Kongresu je izrečena kritika u smislu potrebe da ovakve skupove koji trebaju podržati promicanje autorskog statusa jednog segmenta unutar kinematografije bi ipak trebalo organizirati na nivou predstavnika svih segmenata kinematografije. Time bi šira rasprava a zatim i podrška kolegama snimateljima imala drugačiju težinu. Diskusija na kongresu se uglavnom bavila polemikom oko smjerova koji bi najučinkovitije rezultirali pristup u podnošenju zahtjeva za promjenom- nadopunom postojećih domicilnih zakona europskih zemalja koje ne priznaju snimatelja kao koautora filma. Isto tako je zaključeno da je domicilni pristup svake zemlje vjerojatno učinkovitiji od puta preko Europskog kongresa u Briselu koji bi cijeli problem pokušao riješiti na nivou Unije. Nakon nekoliko nadopuna i promjena u tekstu pročitana je i pljeskom prihvaćena huelvška deklaracija kojom je ujedno završio I međunarodni kongres snimatelja o autorskim pravima.

Deklaracija

1. Međunarodni kongres direktora fotografije
Huelva, 12. – 14. studenoga 2004.

U mjesecu studenome 1999. godine u poljskom gradu Torunu održao se Camerimage Festival na kojem su sudjelovali direktori fotografije koji su predstavljali svoje udruge iz 22 zemlje. Na tom su mjestu javno iznjeli svoju zamisao i ujedino zahtjev da ih se prizna u statusu ko-autora na kinematografskim i audiovizualnim djelima na kojima rade. Taj su zahtjev uobličili u tzv. “Torunskoj deklaraciji”. Time je učinjen još jedan u nizu koraka koji bi trebali rezultirati u postupnom procesu prepoznavanja situacije u kojoj se nalaze direktori fotografije.

Na Prvom međunarodnom kongresu Direktora fotografije održanom u Huelvi u Španjolskoj u Studenom 2004. predstavnici udruga direktora fotografije iz 28 zemalja donijeli su sljedeće zaključke:

  • Radovi na polju kinematografije i audiovizualnih umjetnosti uživaju međunarodno priznanje kojim im se potvrđuje status umjetničkog djela. Time im je automatski zagarantirana zaštita zakona o intelektualnom vlasništvu na osnovi međunarodno priznatih zakonskih konvencija.
  • Radovi na polju kinematografije i audiovizualnih umjetnosti su gotovo bez iznimke suma rada više autora.
  • Doprinos umjetničkog angažmana direktora fotografije pri nastajanju pokretnih slika je jedan od temeljnih uvjeta nastanka i uopće postojanja kinematografskog i/ili audiovizualnog umjetničkog djela.
  • Direktor fotografije je uvijek i u svakom slučaju koautor kinematografskog ili audiovizualnog umjetničkog djela.
  • Direktori fotografije okupljeni na Prvom međunarodnom kongresu Direktora fotografije u Huelvi tražimo priznanje tih uvjeta u kojima nas se navodi u statusu punopravnih ko-autora kinematografskih i audiovizualnih umjetničkih djela, te od organa javne vlasti zahtijevamo uspostavljanje i provođenje odredbi kojima bi nam se garantirala zaštita naših prava i kojima bi nam se omogućilo učinkovito sudjelovanje u podjeli vrijednosti stečenih tim radom.

Sve organizacije direktora fotografije, zastupljene putem svojih prestavnika – učesnika na kongresu, bez rezerve se slažu da se trebaju poduzeti sve potrebne akcije, kako na nacionalnim tako i na internacionalnoj raizni, a putem Europske federacije direktora fotografije IMAGO-a, u cilju potpunog priznanja pozicije direktora fotografije kao ko-autora kinematografskog i audiovizualnog umjetničkog djela.

Filmska umjetnost se sastoji od slika u pokretu. Bez tih slika filmska umjetnost ne postoji.

Željko Sarić, tajnik H.F.S.

Prijevod s engleskog: Emil Mišković

Prosinac 2004.