Danska danas, zemlja je u žarištu svjetskih kontraverzi pokrenutih objavljivanjem karikatura koje su izazvale niz prosvjeda diljem svijeta. Bez primjetnih, vidljivih odjeka dalekih, ali prijetećih zbivanja, svojom smirenom svakodnevicom, dočekala je predstavnike snimateljske profesije iz 19 europskih zemalja, kako bi im svojom prirodnom gostoljubivošću i besprijekornom organizacijom, pruženom od strane Danske asocijacije direktora fotografije, omogućila održavanje redovne Godišnje skupštine. U posebno ugodnom prostoru Danske filmske škole, u trajanju od nepuna dva dana članovi Europske federacije filmskih snimatelja, koju čine predstavnici matičnih snimateljskih udruženja, prošli su kroz obiman dnevni red, čije naglaske ovaj izvještaj ima namjeru da vam približi.
Osnovne namjere IMAGO-a su zaštita i podrška najvišeg mogućeg standarda koji se može postići u snimateljskoj profesiji. To se konstantno čini kroz razmjenu iskustava a u cilju unaprjeđenja i proširenja tog iznimno specijaliziranog segmenta kulture na kojem se zasnivaju dugotrajne tehničke i umjetničke kvalitete, koje zajedno čine kamen temeljac cjelokupne filmske industrije.
Kao i svaka Skupština, tako i ova postojeća, podložna je mnogim formalnim pretpostavkama koje se odvijaju kroz razne izvještaje o stanju budžeta, naplati članarina, odzivu na Skupštinu i sl. Područja koja čine interesne sfere djelovanja u smislu unapređenja pozicije Direktora fotografije i o kojima se najviše razgovaralo bile su prisutne i na prošlim Skupštinama i unatoč jasno izrečenih zahtijeva za promjenama, učinjeni su mali ili nikakvi pomaci na slijedećim područjima:
Zemlje zapadne Europe, sa izuzetkom Njemačke, uglavnom ne priznaju Direktora fotografija (Autora fotografije, kako taj naziv sugeriraju predstavnici talijanske asocijacije) kao ko-autora filmskog djela, što je izazvalo brojne aktivnost koje su dovele do »Prvog Kongresa snimatelja o Autorskom pravu« koji je održan u Španjolskoj Huelvi u studenom 2004. godine sa jasnom porukom nadležnim institucijama:
»Direktori fotografije okupljeni na Prvom međunarodnom kongresu Direktora fotografije u Huelvi tražimo priznanje tih uvjeta u kojima nas se navodi u statusu punopravnih ko-autora kinematografskih i audiovizualnih umjetničkih djela, te od organa javne vlasti zahtijevamo uspostavljanje i provođenje odredbi kojima bi nam se garantirala zaštita naših prava i kojima bi nam se omogućilo učinkovito sudjelovanje u podjeli vrijednosti stečenih tim radom«.
Snimatelj je u izuzetno nezavidnom položaju. On snosi punu odgovornost za održavanje plana snimanja neovisno o problemima i poteškoćama koje se pojavljuju u produkciji filma, u isto vrijeme mora se brinuti o tome da se održi visoka razina posla za koji je unajmljen i na koji je on, što nije sasvim beznačajno, sigurno ponosan. Istovremeno, on je na čelu snimateljske ekipe i to je činjenica koja je sigurno izuzetno važna u međuljudskim odnosima a na koju je on nesumnjivo najviše utječe..
Taj problem zastupljen u diskusijama koje su sastavni dio okupljanja snimatelja na jednom mjestu, pa je tako na nedavno održanom sastanku u Lodzu, tijekom trajanja Cameraimage festivala, donesena je sljedeća deklaracija:
Za vrijeme trajanja prošlogodišnjeg filmskog festivala Cameraimage u poljskoj održan je cjelodnevni sastanak snimatelja na kojem se razgovaralo o dvije važne teme. Prva je tema pitanje radnih uvjeta u proizvodnji filma, dok je druga tema posvećena pitanju autorskog prava snimatelja.
Pod prvom temom izneseni su neki primjeri lošeg odnosa ne samo u svezi dugih radnih termina već i pomanjkanja poštovanja prema samim snimateljima. U to spadaju u više država zabilježeni primjeri smanjenja broja profesionalnih djelatnika u snimateljskim ekipama te sve slabiji uvjeti za kvalitetan i profesionalan rad snimatelja u izradi filmskih projekata. Takvo je stanje sve više i više uobičajen standard u velikom broju zemalja.
Zaključak je da ne postoji opće prihvaćeni standard i propisani normativ tih odnosa pa je tako evidentna razlika tih činjenica od države do države, kontinenta do kontinenta. Pozitivan stav o čitavoj toj stvari imao je jedino Robert Alazraki AFC, predstavnik snimatelja Francuske. On je ustvrdio da je usprkos gubitku određenih prava stanje u francuskoj poprilično dobro. U usporedbi s nekim drugim zemljama Francuska je donekle raj po tom pitanju. Na veliko čuđenje svih prisutnih naveden je primjer Njemačke u kojoj je u posljednjih pet godina zabilježen veliki pad standarda kvalitete rada snimatelja. Kay Gauditz, bvk, iznosi primjer njemačkih producenata koji produciraju ogroman broj televizijskih filmova u odnosu na malen broj igranih kino-filmova. U takvom se ozračju direktori fotografije nalaze pod direktnim pritiskom producenata da kao svoje (LOADER) asistente ne upošljavaju profesionalce nego da tu poziciju popunjavaju vježbenicima. U takvom se ozračju konstantno događaju katastrofalne pogreške pri umetanju filma u kameru, etc. No, čak se niti gubitak snimljenog materijala u takvim slučajevima ne čini dovoljan razlog da producenti ponovno razmisle i uposle profesionalca na tu i ostale pozicije u snimateljskoj ekipi.
Ono što je rezultat dugih radnih termina i izmjena rasporeda u posljednji tren je sigurno poražavajuća činjenica da se srozava kvaliteta života snimatelja uopće. Snimateljica iz njemačke Sybille Grunze iznijela je u svom istupu jednu zabrinjavajuću činjenicu. Naime, ona je napomenula da je opasno narušen socijalni život i socijalni odnosi filmskih djelatnika uopće. U našem se poslu nalazi sve više i više samaca, neproporcionalno više nego u drugim profesijama. Zbog čega je to tako?
Kada su u pitanju Sjedinjene Američke države, ASC postupa uz nešto malo više diplomatskog stava. Kees Van Oostrum ASC navodi primjer tragično preminulog asistenta snimatelja Brenta Herschmana koji je poginuo u prometnoj nesreći kada je zaspao za volanom svog vozila dok se vraćao kući s napornog snimanja. Nakon njegove pogibije stvari su se nešto malo poboljšale, ali ne dovoljno. ASC je mišljenja da bi konkretne korake trebala pokrenuti udruženja snimatelja jer su jedina u mogućnosti u potpunosti raspraviti o činjenicama i pokrenuti konkretne korake u svezi s njima. Po Keesovom mišljenju možda je trenutak da se rješenje počne tražiti u redovima odvjetnika, navodeći primjer iz vlastitog iskustva kada je pao s platforme na setu i pokrenuo tužbu protiv dotičnog studija. Nedugo nakon pokretanja tužbe set je bio preplavljen upozorenjima o mogućoj opasnosti od pada.
Predstavnik IMAGO-a, Tony Costa situaciju je ocijenio kao veoma teškom što se tiče iznalaženja rješenja. Problem je prerastao okvire zasebnih država, prešao je na globalnu razinu i niti jedna država ne može iznaći i primijeniti rješenje sama za sebe. Razlog tomu je što bi se oni koji to učine bez konsenzusa svih ostalih mogli naći bez posla jer ne bi bili u mogućnosti ponuditi niže, nesigurnije uvjete rada. Određena razina solidarnosti je jedini način da se taj problem porazi. To je i jedini način. Stvoren je dojam, koji polako prelazi u pravilo da su ljudi u filmskom poslu izgubili osjećaj za zajedništvo, da se danas svi povode za osobnim interesima i shodno tome i nastupaju na tržištu kao jedinke. To se mora i može pobijediti ako se filmski djelatnici solidariziraju i oforme grupu. Tony Costa je dodatno pojasnio zašto se IMAGO odlučio umiješati u stvar koja se doima kao problem koji bi trebali rješavati sindikati i udruge: »…ta su tijela pobacila upravo iz razloga što solidarnost tu nije niti postojala. Strah od gubitka posla, strah od propuštanja angažmana, to su razlozi koji su osudili profesionalce da prihvate rad bez utvrđenih pravila. Tony Costa naglašava: »Jedini način da se pobjedi strah je da se svi zajedno udružimo.«
Predstavnik IMAGO-a je također iznio činjenicu da je trenutno stanje takvo da političarima primarni prioriteti više nisu stvari poput socijalnih prava, »današnje važne teme su terorizam i globalizacija«, a u završetku svog izlaganja je iznio ideju da smo »… i mi tvorci snova pa i mi sanjamo. Možemo započeti bojkot ili štrajk koji će trajati samo jedan dan, taj će štrajk započeti u Australiji, a može završiti u Americi. To bi bio prvi globalni štrajk u povijesti svijeta. Barem toga dana bi mogli doći na jednu jedinu naslovnu stranicu nekih dnevnih novina.«
Posljepodnevni dio sastanka i temu autorskih prava je otvorilo izlaganje Josta Vacanoa, bvk, ASC, koji je još prije petnaest godina u Njemačkoj i u drugim zemljama pokrenuo pitanje o pravu snimatelja na autorstvo u projektima na kojima rade. Pojasnio je što se do sada po tom pitanju dogodilo u Njemačkoj. Snimatelji u Njemačkoj dobivaju određeni postotak od poreza na medije i uređaje za snimanje. Osim toga čitav problem nije došao ništa bliže konkretnom rješenju, konkretnom zakonu koji bi čitavu stvar regulirao na najvišoj razini.
Na primjeru Francuske uočeno je da postoji mnogo nerazumijevanja oko teme priznanja autorstva. AFC je čak izdala »Image Charter« (!??!) što je značajan korak ka definiranju prava i odgovornosti direktora fotografije. No među francuskim snimateljima postoji duboka podjela. Jedni se snažno zalažu za obranu prava na autorstvo dok se druga grupacija tomu protivi. Kako bi se stvari u Francuskoj dodatno pogoršale, redatelji ne iskazuju volju za poštovanjem želja snimatelja. Svi ti problemi sjedinjeni čine gotovo nepremostivu prepreku donošenju novog zakona koji bi bio skloniji ideji dopuštanja autorstva snimateljima.
U potpunoj suprotnosti do sada navedenim slučajevima naveden je primjer Bugarske u kojoj se slični problemi ne pojavljuju iz razloga što se snimatelji po zakonu smatraju autorima. Činjenica je da je to slučaj i u mnogim drugim zemljama istočne Europe, ali tu je pitanje ponešto drugačije. Nije problem postojanja zakona već njegove striktne primjene kako bi se iskazala potpora ostalim snimateljima unutar Europske Unije.
Michael Neubauer voditelj bvk-a otvorio je i zatvorio raspravu. Na otvaranju je ponudio strategiju kojom bi se trebalo suočiti s problemima i koja bi pomogla u rješavanju istih. Rasprava je trebala završiti donošenjem deklaracije o radnim uvjetima. Nakon žive i uspješne rasprave donesen je zaključni tekst deklaracije.
Deklaracija
Dana 30. XI 2005. Međunarodna konferencija snimatelja na Filmskom festivalu Cameraimage Lödz, Poljska sastavila je sljedeću deklaraciju koja bi trebala biti dostavljena nadležnim državnim institucijama, strukovnim i sindikalnim organizacijama, producentskim kompanijama te svim međunarodnim grupama i profesionalnim udrugama.
Kao jedna od točaka dnevnog reda koja je pobudila zanimanje i raspravu bila je prezentacija Kommera Kleijna, SBC, koji je predstavio prijedloge standardizacije Digitalne Kinematografije. Kako je ta tematika izrazito stručnog karaktera, svakoj asocijaciji ostavljen je vremenski rok od dva tjedna da svoje mišljenje naknadno iznese, kako bi se razmotrile tehničke pretpostavke Digitalne Kinematografije koju Kommer Kleijn SBC u ime IMAGO-a namjerava na skupu IDIFF u Los Angelosu u mjesecu ožujku predstaviti.
Skupština MAGO-a je na svom dvodnevnom sastanku uglavnom prolazila zadani raspored u obliku kratkih diskusija i donesenih zaključaka. Neke teme su ostavljale uglavnom otvorena pitanjima o važnim segmentima od općeg interesa, prema kojima se osjetio znatan nedostatak stručnosti, koji proizlazi iz po prirodi specifične složene pravne (Snimatelj kao ko-autora filmskog djela) ili konkretne tehnološke materije (Digitalna kinematografija). Dio pravne problematike preuzela je pravna savjetnica IMAGO-a, inače doktor pravnih znanosti Christine Bush iz Španjolske. Kako je Zakonom o autorskom i srodnim pravima u Hrvatskoj autor fotografije priznat kao ko-autor filmskog djela, prijevod navedenog zakona je ustupljen našim kolegama na nivou IMAGO-a, kako bi im svojim ponuđenim rješenjima pomogao u njihovim nastojanjima da uspiju u svom pravnom priznanju.
Izvještaj pripremio:
Željko Sarić, tajnik H.F.S.
Uz izvještaj priloženi su prijedlozi za standardizaciju Digitalne kinematografije.