Mario Sablić h.f.s. o “Crno bijelom svijetu”

Snimanje televizijske serije je poput surfanja na dasci. Kada si na vrhu vala načas se sve čini pod kontrolom, samo tren nepažnje i val te poklopi, gurne u dubinu iz koje ćeš teško ponovno isplivati na površinu. Ako stvarno imaš puno sreće uspijeti ćeš ponekad izvesti pipeline, no tada je opasnost da će te val poklopiti još i veća, pa doista treba čekati pravi trenutak za takav smioni pokušaj.

Niti u svjetskim ovovrsnim produkcijama nije osobito bolja situacija. Serije se snimaju brzo i efikasno, a imponiraju vizualnom dotjeranošću, u skladu sa povišenim očekivanjima gledatelja. Jedino što je na raspolaganju stranim produkcijama je raskošniji tehnički arsenal i više vremena za pripreme, što je možda i presudno na ovakvim projektima.

Druga sezona serije “Crno bijeli svijet” na idejnoj razini je bila ponešto jednostavnije od prve. Izgled serije uspostavljen je u prvih dvanaest epizoda, pa nam je u scenografskom i kostimografskom smislu život bio ponešto lakši. Osim toga znali smo kako Goran (Kulenović, redatelj) voli dinamično montirati scene, te da u snimanju najčešće pokriva prizor iz više različitih uglova.

Za realizaciju dvanaest epizoda bilo nam je na raspolaganju petnaestak dana manje (druga sezona snimljena je u osamdeset dana), što je garantiralo još i brži ritam snimanja nego u prvoj sezoni. Uzmimo ovdje u obzir kako se broj lokacija (čitava serija snimana je isključivo na lokacijama, bez studijskih objekata) nije osobito smanjio. Stoga su pripreme bile od iznimnog značaja, jer je osim o kreativnoj strani trebalo itekako voditi računa o logistici pojedinih lokacija. Drugim riječima, nije bilo mjesta za bilo kakve nedoumice i promišljanja što činiti na setu. Dogovori su se odvijali tijekom tehničkog usvajanja lokacija, i činilo se kako smo se sjajno pripremili. Najčešće je to bilo tako, osim kada bi nas nepredviđene okolnosti dovele na lokaciju u pogrešno doba dana ili bi nas razigrani oblaci spriječavali u postizanju svjetlosnog kontinuiteta ili… E to su trenuci kada vas val poklopi.

p110006

Srećom, Goran je uvijek fantastično pripremljen, vrlo precizno zna što želi i kako će režirati scenu, ali je istovremeno otvoren za sugestije. Dakako, isti nivo koncentracije očekuje i od svojih bliskih suradnika, većim dijelom ekipe koja je realizirala prvu sezonu, pa je samo snimanje teklo bez problema.

U promišljanju svjetla morao sam itekako voditi računa o zadanom ritmu snimanja. Zahtjevnost projekta je bila još i veća jer se računalo na čestu upotrebu druge kamere i deskriptivne vožnje kamerom u kojima se nerijetko otkriva cijeli prostor, a koje Goran često koristi za uvod u scenu. Uz to niti interijeri nisu baš impresionirali svojom veličinom. Trebalo se pripremiti i za nužne promjene atmosfere od scene do scene, jer nisu sve bile dijelom iste epizode, pa niti istog godišnjeg doba, a redovito su se snimale u nizu, kao i za snimanje interijernih noći po danu, odnosno izgradnju rasvjetnih šatora ispred prozora.

p1100701

Kako bi ostavio što više prostora redatelju odlučili smo se izbjegavati postavu rasvjetnih tijela unutar seta. Trebalo je i izbjeći korištenje rasvjetnih tijela veće snage i butterflya izvana, jer za njihovu postavu jednostavno treba previše vremena. Osim toga, nisu baš svi objekti bili u prizemlju, a očekivalo se da nerijetko savladamo i dvije lokacije u jednom danu. Svjestan okvira u kojima se moramo kretati, sa majstorom rasvjete Zdenkom Bilanđijom sam osmislio koncepciju čestog korištenja mekanog gornjeg svjetla, koje prvenstveno služi za formiranje atmosfere, a čija snaga ovisi o logici prostora u kojem se nalazimo, ali i ugođaju samog prizora. Glavno svjetlo i dalje je dolazilo kroz prozore, ovoga puta sa mobilnijim rasvjetnim tijelima (najćešće Joker Bugs sa soft tubeom ili Arri M18)  što je istovremeno značilo i snimanje pri punom otvoru blende. Za eventualni fill sam koristio Velvet bi-color led rasvjetu čije male dimenzije su omogućavale skrivenu postavu unutar seta kada je to bilo potrebno, a koja su nudila mogućnost brze promjene temperature boje i ugađanja snage.

S druge strane, čitajući scenarije primijetio sam kako je ishodišni ugođaj druge sezone ponešto ozbiljniji. Više se bavimo likovima i njihovim složenim, nerijetko vrlo dramatičnim odnosima, što me ponukalo da svjetlosno krenem putem nešto višeg kontrasta i dubljih crnina, odnosno scene izrazitije gradiram ovisno o ishodišnoj intonaciji. Pored glavnih objektiva (Cooke mini S4 i zooom Alura 45-250) koristio sam i Cooke Speed Panchro, te Kinoptik Apochromat koji su mi omogućili da još izrazitije vizualno kontrastiram različite prostore. Istodobno, takvi objektivi starije generacije nisu odviše prijateljski raspoloženi prema jakim izvorima svjetla unutar kadra, pa se trebalo strogo voditi računa o nivou nadeksponiranosti prozora. Plitka dubinska oštrina usmjerila je pozornost na najbitnije elemente unutar kadra, a moram istaknuti da su se njom izvanredno nosili oba šarfera, Branko Knez i Marko Đurđan.

p1110279

Nimalo lakšu zadaću nisu imala niti “švenkeri” (Goran Mećava, h.f.s. i Pavle Krnjajić, povremeno Branko Linta, h.f.s. ujedno kolorist druge sezone i Zoran Mikinčić) jer se od njih očekivalo da iz iste pozicije u nekoliko repeticija ponude što više različitih izreza, te se nose i sa ponekad uistinu kompliciranim i preciznim pokretima kamere (primjerice jib arm na faru gdje se tijekom vožnje rakurs promijeni od izrazito donjeg do izrazito gornjeg) kakve bi redatelj s vremena na vrijeme osmislio, na veliku radost scenskih majstora Frane Maršića i Ivice Matijevića.

Koloriranje slike je obavljeno, kao i na prvoj sezoni, u Color Bureau.

Televizijske serije su pravi testni poligon za snimatelje. Od njih se očekuje efikasno i učinkovito prilagođavanje promjenljivim uvjetima na setu, kreiranje različitih ugođaja, od doba dana do godišnjih doba, te na kraju i vizualnua konzistentnost cjeline, bez uočljivih  odstupanja u kvaliteti.

Zahtjevno i naporno, ali naposlijetku i vrlo zabavno.

Maio Sablić