Tužan dan. Tužan i neočekivan, premda mi je posve jasno kako se čvrsto zabrtvljena vrata, prema kojima svi zajedno koračamo cijelog života, i koja su desetljećima bivala skrivena u magli, sada već jasno naziru, te su pomalo i otškrinuta.
Naši su redovi prorijeđeni, a najbolji među nama već su otišli. Upravo je takav bio Branko Knez, popularni Šiljo, legendarni “šarfer” i doajen hrvatskog filma.
Šiljo je otišao?! Pa zar je to moguće?
Kada nas napuste naši najbliži suradnici, prijatelji koji su nam davali sigurnost, pa i utjehu na brojnim manje ili više smislenim projektima, ostave iza sebe prazninu, ponesu sa sobom dio nas, a nama ostaju samo sjećanja.
Nabrajati desetke, pa i stotine projekata na kojima je Šiljo radio pomalo je besmisleno. Jer tko iz filmske industrije nije čuo za Šilju! A popisi njegovih filmova biti će ionako dijelom novinskih članaka o Branku Knezu.
Ovo je ipak moj, sebično osobni oproštaj sa starim prijateljem.
Snimatelj po obrazovanju, Branko se rano odlučio za posao prvog asistenta kamere. Jednom ga upitah zašto nije krenuo snimateljskim stazama? Odgovor je bio jednostavan – Šiljo nije imao energije za bezbrojne sporedne zadaće kojima su izloženi direktori fotografije. On se našao u usamljeničkom poslu “šarfera”, nedvojbeno najnezahvalnijoj poziciji u sektoru kamere.
Oni koji nisu probali “šarfati” nikada neće shvatiti koliko je to stresan i nezahvalan posao. Kada je sve u redu, za “šarfera” se niti ne zna da postoji, a kada se desi neoštar kadar (istina, ne pamtim da se Šilji ikada desilo takvo što) onda slijedi čuđenje.
I nije Šiljo tome pridavao veliki značaj. Uvijek je bio gotovo ekstremno samozatajan.
Jednom prigodom, pri snimanju kadra potpuno neorganizirane mizanscene, a sa kamerom “iz ruke” na kojoj je bio iznimno snažan uskokutnik, i pri maksimalnom otvoru blende, Šiljo je bio besprijekorno oštar svaki put kada se kamera na tren zaustavila na nekome od protagonista (u slobodnom su se hodu kretali kroz prostor, bez utvrđenih pozicija, danas bi se reklo u “free run-u). Ustvrdih tada da takvo što nije normalno i da on posjeduje neke magične moći. No, Šiljo je zaključio kako je stvar puno jednostavnija – da ja “švenkam” tamo gdje je oštrina!
Nije to bilo tako dragi Šiljo. Tvoje shvaćanje scene, filmsko iskustvo, percepcija koreografije pokreta kamere i kretanja glumaca u kombinaciji sa savršenim ritmom i nesvakidašnjom zanatskom vještinom riješili su ovu iznimno zahtjevnu zadaću.
Uostalom, ti si uvijek bio profesionalan i lojalan suradnik svakom snimatelju sa kojim si radio, čvrst oslonac i osoba od povjerenja svakom direktoru fotografije.
I šta reći na kraju? Ova mala filmska manufaktura izgubila je vještog profesionalca, dragog prijatelja i dobrog duha svih snimanja na kojima si bio, premda si uvijek znao ustvrditi kako “Nikada mi to nećemo snimiti”.
I snimili bi, zahvaljujući tebi dragi Šiljo.
Surađivati sa Šiljom bila mi je čast i privilegija.
Iskrena sućut obitelji.
Putuj mirno dragi prijatelju.
Mario Sablić