Izgleda da nije slučajno da je upravo španjolski grad Huelva, smiješten na obali Atlanskog oceana, ugostio brojne europske predstavnike snimateljske profesije. Upravo je naime iz te luke Kolumbo isplovio na zapad s težnjom da otkrije novi, možda kraći put do dalekih bogatstva istoka. Na tom putu otkrio je novi kontinent koji je probudio nadu u ostvarenje boljeg i pravednijeg svijeta za koji su simbolično gledajući predstavnici 20 snimateljskih udruženja okupljenih u Europsku federaciju IMAGO-a učinili do sada svega nekoliko važnijih koraka. No i za takve korake predstavnici europske snimateljske profesije koja broji oko 1300 članova učinili su tijekom proteklih 12 godina značajan napor i unatoč brojnim problemima dokazali opravdanost svog postojanja. Posljednjih godina preko svojih predstavnika i Hrvatska udruga filmskih snimatelja sudjeluje u radu IMAGO-a kako bi svojim prisustvom doprinjela stasanju ove značajne filmske institucije. To se i ove godine pokazalo opravdanim jer je upravo H.F.S. na I međunarodnom kongresu snimatelja o autorskom pravu, predstavila naš važeći zakon koji za mnoge vodeće europske zemlje predstavlja onu vrijednost i dugoročni cilj, za koji IMAGO tek pokušava pronaći putove da ga ostvari.
Hrvatska udruga filmskih snimatelja osnovana je 1996 g. s težnjom da se samostalno izbori za prostor društvenog utjecaja, kako bi prvo zaustavila, a zatim i promjenila silazni smjer kretanja unutar filmske proizvodnje, koji je doveo do bitno narušenih temiljnih standarda profesije i kako bi upravo svojim autoritetom i utjecajem spriječila daljnu degradaciju pozicije direktora fotografije kao odgovornog koautora filmskog djela. Premda nastala na načelima već priznatih svjetskih i europskih uzora kao što su Američka asocijacija snimatelja – A.S.C. ili značajnog Britanskog drušva snimatelja – B.S.C., udruga je nastala i kao težnja za očuvanjem i promicanjem onih vrijednosti i kvaliteta koje su izraz tradicije, posebno filmske fotografije, kao svojevrsne rafiniranosti u hrvatskom filmskom stvaralaštvu općenito, a s time i posebno prepoznatljive kontinuirane kvalitete filmske fotografije. H.F.S. kao i ostale asocijacije okuplja direktore fotografije na način da sastav čine članovi koji su temeljem svojeg dosadašnjeg prepoznatljivog i kvalitetnog snimateljskog rada uglavnom na igranom filmu, pozivom upravnog odbora H.F.S. pristupili članstvu udruge. Prvi predsjednik bio je prof. Nikola Tanhofer koji je mentor više generacija filmskih snimatelja i prihvaćajući se te dužnosti, iako narušena zdravlja, sudjelovao u svim važnim koracima u oživotvorenju te ideje kroz stvaranje formalnih i zakonskih uvjeta za stjecanje pravnog statusa H.F.S. Nažalost, svega nekoliko dana prije primanja H.F.S. u redovno članstvo IMAGO-a, u poljskom Torunu u studenom 1998 god. prof. Nikola Tanhofer je preminuo, ne dočekavši njeno primanje u zajednicu europskih asocijacija. S konferencije iz poljskog grada Toruna vratio se dopredsjednik Tomislav Pinter koji je na godišnjoj skupštini izabran za predsjednika udruge i koji se te dužnosti prihvatio na zadovoljstvo svih njenih članova. H.F.S. danas broji 35 članova od kojih 7 živi i radi u inozemstvu i koji se povećava svake godine pozivom mlađim snimateljima koji su ostvarili zapažene filmske fotografije. Upravni odbor H.F.S. koji odlučuje o svim bitnim pitanjima i odlukama u radu udruge djeluje u sastavu uz predsjednika Tomislava Pintera, dopredsjednika Vjekoslava Vrdoljaka te članova Enesa Midžića, Gorana Mećave i Slobodana Trninića kojima u radu pomaže u funkciji tajnika Željko Sarić. Tijekom proteklih godina članovi H.F.S. redovno su sudjelovali u radu godišnjih skupština europske federacije snimatelja IMAGO. Tako su naši predstavnici bili 2000 g. Živko Zalar, 2001 g. Vanja Černjul, 2003 g. Goran Trbuljak i 2002 i 2004 g. tajnik udruge Željko Sarić.
IMAGO, Europska federacija koja okuplja nacionalne snimateljske udruge, osnovana je 13. prosinca 1992. u Rimu. Za osnivača se smatra Luciano Tovoli, u to vrijeme predsjednik Udruženja snimatelja Italije, AIC. Tada je izabran na mjesto prvog predsjednika s mandatom u trajanju od dvije godine od strane kolega iz BVK Njemačke, BSC Velike Britanije i AFC Francuske. Četiri prvotne osnivačke članice uskoro su dobile društvo još dvije, Španjolske i Danske, a nedugo za njima društvu su se priključile i Austrija, Belgija, Finska, Nizozemska, Norveška i Švedska. Sve države postaju punopravne članice.
1994. Harvey Harrison BSC postaje Tovolijev nasljednik na položaju predsjednika. Pridružene članice postaju Češka, Madžarska, Poljska, Slovačka i Švicarska. 1996. predsjedavanje IMAGO-om preuzima snimatelj iz Španjolske Tote Trenas AEC. On je inicijator postavljanja IMAGO-ove web-stranice na Internet, a web-stranica je prvi put predstavljena javnosti za vrijeme trajanja Španjolskog Filmskog festivala posvećenog filmskoj fotografiji “Madridimagen” 1997. godine.
U travnju 1997. donešena je “Bavarska rezolucija” Upravnog odbora u kojoj je objavljena odluka po kojoj sve članice IMAGO-a s područja Europe imaju pravo punopravnog članstva u organizaciji bez obzira na to jesu li ili nisu članice Europske Unije. U slijedećih nekoliko godina IMAGO je dobio na značaju: donošene su nove značajne odluke, između ostaloga i ta, po kojoj se dopušta članstvo u statusu pridruženog člana zemljama koje nisu teritorijalno Europske – ADF Argentine postaje prvi takav, pridruženi, “neeuropski” član.
1998. Gustaf Mandal, bivši predsjednik FSF-a Švedske postaje predsjednikom IMAGO-a s mandatom do kraja 2000. U Torunu u Poljskoj, na festivalu “The Cameraimage International Film Festival of the Art and Cinematography” organizaciji su pristupile Portugal, Hrvatska i Bugarska i to u svojstvu aktivnih članica. Druga pridružena, “neeuropska” članica postaje ISC (Indian Society of Cinematographers) Indija. Snimatelj iz Belgije Frederic G. Kaczek, član upravnog odbora AAC-a iz Austrije je izabran za Generalnog Sekretara, dok Matthias Maasz BVK postaje “webmaster” organizacije.
2001. snimatelj iz Madžarske Tibor Vagyoczky HSC je izglasan na mjesto predsjednika, ruski “Ceh snimatelja” RGC je postao 23. član federacije, a ABC Brazila i ACF Kube postaju novi pridruženi članovi. IMAGO danas broji 24 aktivne članice sa statusom punopravnog člana, 5 neeuropskih imaju status pridruženog člana.
2003. u Budimpešti kulminirali su problemi dugova nastalih oko štampanja knjige “MAKING PICTURES – CENTURY OF EUROPEAN CINEMATOGRAPHY ” koji su rezultirali smjenom glavnog tajnika IMAGO-a Frederic G. Kaczeka, ostavkom predsjednika Tibora Vargoczkya i istupom iz članstva IMAGO-a Njemačke, najbrojnije europske asocijacije. IMAGO je na novom sastanku u Parizu izabrao predsjednika Danskog udruženja snimatelja Andreas Fisher Hansena DKK za svog novog predsjednika. Time je okončana dugogodišnja agonija federacije koja je pod novim vodstvom završila i izdala spornu knjigu čije je trošak iznosio oko 240 000 eura. U biblioteci H.F.S. postoje 3 primjerka te vrijedne publikacije u kojoj su zastupljeni filmovi i snimatelji iz Hrvatske, Tomislav Pinter i Goran Trbuljak.
Namjere IMAGO-a su zaštita i podrška najvišeg mogućeg standarda koji se može postići u snimateljskoj profesiji. To se konstantno čini kroz razmjenu iskustava a u cilju unaprijeđenja i proširenja tog iznimno specijaliziranog segmenta kulture na kojem se zasnivaju dugotrajne tehničke i umjetničke kvalitete, koje zajedno čine kamen temeljac cjelokupne europske filmske industrije.
Od svog začetka IMAGO je održao niz sastanaka po čitavoj Europi. Isto tako IMAGO je redovito prisutan na festivalima snimateljskog profila poput Festivala braće Manaki u Bitoli u Makedoniji, Cameraimage u Torunu i Lodzu u Poljskoj te na Madrimagen festivalu u Madridu u Španjolskoj. Jedan od prvih ozbiljnih poduhvata IMAGO-a je i nastanak ove knjige. Namjera je bila stvaranje visoko referentnog djela koje pokriva izuzetno zahtjevni period koji traje već više od 100 godina, a od kojeg se sastoji kinematografija Europe. U knjizi je pokušano što detaljnije i vjernije prenijeti iskustva direktora fotografije koji su svoj posao promišljali i obavljali kako u prošlosti, tako i u današnje vrijeme.
Još jedna aktivnost, nimalo beznačajna je i rad s političarima i vladama u cilju postizanja zakonske regulative koja bi se bavila pravima koja pripadaju direktorima fotografije na području bilo koje europske zemlje u kojoj djeluju, s dugoročnim ciljem usklađivanja tih nacionalnih akcija na razini Europske Unije. Deklaracije posvećena toj temi je potpisana od strane svih članica IMAGO-a u Torunu 1999.
“Ova knjiga je na neki način oda snimateljima, a kroz njih i čitavoj umjetnosti stvaranja filma. Najvažnije nagrade u čitavom svijetu, uključujući tu i nagradu Američke filmske akademije, Oskara, već se dugo vremena dodjeljuju snimateljima u čast njihove vještine i talenta. No naša je želja, svakako ne tako prolazna poput nagrada, je dovesti u prvi plan temu koje se u javnosti do danas samo površno doticalo: duboki smisao zamršene forme tog izraza i na koji način se ona konstantno iznova stvara.”
Luciano Tovoli AIC – ASC
Stvaranje slika: Stoljeće europske kinematografije
Ovo bogato ilustrirano izdanje na 482 stranice je pokrenuto od strane Luciana Tovolia AIC – ASC (Italija), a ostvareno od strane članova IMAGO-a. Zadatak koordinacije tekstova i ilustracija obavili su Monika i Frederic-Gerard Kaczek AAC (Austrija) i Marc Salomon (Francuska). Radovi direktora fotografije s područja čitave Europe u ovom se izdanju u nekoliko eseja analiziraju kako sa stanovišta njihove estetske vrijednosti tako i sa stanovišta proučavanja njihove tehničke komponente. U knjizi je sadržano 780 crno-bijelih i ilustracija u boji, velikom većinom riječ je o uvećanjima pojedinih kvadrata kojima su dodane filmske fotografije i reprodukcije.
Sadržaj
Dva predgovora i pet kratkih eseja napisali su Harvey Harrison BSC (Velika Britanija), Luciano Tovoli AIC – ASC (Italija), Sven Nykvist FSF – ASC (Švedska), Giuseppe Rotunno AIC – ASC (Italija), redatelj Bernardo Bertolucci i glumac Marcello Mastroianni.
Dva eseja, “Povijest europske kinematografije” autora Michaela Leitcha, u kojem je riječ o razvoju filmskih tehnika i “Snimati iz srca – snimatelji i njihov medij” autorice Cathy Greenhalgh u kojem autorica ispituje estetiku i ulogu snimatelja.
100 filmova odabranih od strane IMAGO-ove komisije u sastavu: Jaromir Šofr AČK (Češka), Wolfgang Fischer BVK (Njemačka) i Tony Forsberg FSF (Švedska). Izabrane filmove prate tekstovi kojih su autori Zoë Bicat i Barry Salt.
“Alati zanata” u kojima se nalaze tekstovi proizvođača, partnera IMAGO-a koji su poduprli izdavanje ove knjige.
Ovo je izdanje upotpunjeno popisom izabrane literature i riječnikom, kao i popisom filmova, snimatelja i redatelja.
Ilustracije
Kako bi se što podpunije i na najbolji mogući način predstavio rad snimatelja, IMAGO je knjigu ilustrirao s velikim brojem uvečanja filmskih kvadrata, koji su gdje god je to bilo moguće uzeti iz materijala namjenjenih za kino reprodukciju. Kako bi se što cjelovitije predstavila IMAGO-ova namjera, svaka je zemlja članica na raspolaganje dala svoje kinematografske materijale. Kako bi se ovako masivan projekt uopće mogao oživotvoriti bilo je neophodno pridobiti potpunu suradnju nekolicine arhiva, laboratorija i pojedinaca. To je i učinjeno. U grafičkoj obradi ilustracija naišlo se na niz poteškoća, ali i tehničkih zahtijeva koji su se morali ispoštovati. Za neke korištene filmske kvadrate nije postojalo autorsko pravo, koristile su se fotografije, neke od njih su morale biti u potpunosti restaurirane, grafički obrađene, pa čak i rezane na pravilan format.
Poslije niza teških i problemima opterećenih prošlih godišnjih skupština, ovogodišnja je održana u atmosferi konstruktivne tolerancije bez povišenih tonova i ultimatuma. Skupštini su prisustvovali predstavnici 20 europskih zemalja, te kao gosti i izvanredni članovi predstavnici indijske i argentinske asocijacije. Dnevni red od 14 točaka odrađen u razumnih 10 sati koji su uz ugodne pauze protekli relativno brzo. Od zanimljivih točaka dnevnog reda osvrnuo bi se na ekspoze Kommera Kleijna SBC iz Belgije pod nazivom European Digital Cinema Forum (EDCF) inače jedinog predstavnika snimateljske profesije u nedavno osnovanoj europskoj komisiji za utvrđivnje tehničkih standarda kino prikazivanja u daljoj budućnosti. S obzirom da u svijetu postoji oko 140 000 kino dvorana taj prijelaz s klasičnog projektora na digitalni sigurno neće biti brz i lako dostupan. Digitalni projektor sutrašnjice imao bi brzinu od 48 ili čak 60 kv/sek i rezoluciju od 2000 x 4000 piksela što bi trebalo rezultirati kvalitetom koja nadmašuje današnju tridesetpeticu. Prisustvo IMAGO-a u tako važnom forumu je neophodno kako bi se mogla iznjeti mišljenja i pogledi struke u vezi postavljanja standardizacije koje jeu tijeku.
Skupština je također detaljno razmotrila problem neprirodno dugačkog radnog vremena tijekom snimanja koji je poznat kao:
U jesen 2002 Conrad Hall ASC objavio je ovu deklaraciju svojim kolegama snimateljima:
“Kao direktori fotografije, imamo odgovornost prema vizualnom izgledu filma, ali isto tako naša odgovornost leži i u brizi za čitavu filmsku ekipu. Stremimo ka istraživanju jezika kinematografskog izražaja, usavršavamo svoju umjetnost pričanja priče. Sve raširenija praksa nametanja sve dužih i dužih trajanja termina snimanja dovodi u podređen položaj kvalitetu posla koji obavljamo, ali isto tako uzima danak u zdravlju i sigurnosti svih djelatnika na filmu. Iskreno smatram da mi je obaveza, kao i svakog drugog direktora fotografije, da se usprotivim načinu rada koji dovodi u pitanje naše kreativne slobode i mogućnosti, načinu rada koji nije u skladu s očuvanjem zdravlja i sigurnosti svih članova filmske ekipe.”
Za vrijeme održavanja Cameraimagea 2002 veliki broj snimatelja je potpisao i podržao ovu osobnu deklaraciju Conrada Halla. Nekoliko tjedana nakon toga Conrad Hall je preminuo.
Kako od takvog načina rada nije imuna ni domaća kinematografska praksa, ovdje je navedeno nekoliko primjera i kratkih osvrta na taj gorući problem.
John Lindley
“6. Ožujka 1997., nakon što je na snimanju filma “Pleasantville” taj dan radio 19 sati, drugi asistent kamere Brent Herschman je zaspao za volanom automobila kojim se vraćao kući i poginuo.”
K. Ramachandra Babu
“U Indijskoj filmskoj industriji običaj je raditi 16 – 18 sati dnevno, sedam dana u tjednu i tako neprekidno po 40 – 50 dana za redom.”
Willy Kurant
“Sustav koji se sastoji od toga da filmski djelatnici rade 12 – 16 sati dnevno, i to neprekidno, jest nehuman sustav… da ne kažemo neozbiljan i opasan”
Kurt Brazda
“Fenomen s kojim se trebamo uhvatiti u koštac je potpuno negiranje i srozavanje ljudskih vrijednosti.”
Haskell Wexler, ASC
“Svjedoci smo fenomenu u kojem se događa da je pretjerano dugačak radni dan fimske ekipe, usprkos tomu što je skandalozan, postao konstantan izvozni proizvod američke filmske proizvodnje. Ta činjenica je postala pravilo gdje god u svijetu rade američke filmske kompanije.”
Vittorio Storaro, AIC – ASC
“Naša odgovornost, kao direktora fotografije, leži u vizualnosti obavljenog posla, ali na prvom mjestu naša odgovornost leži u brizi za čitavu filmsku ekipu. Nastojimo propitati i istražiti jezik filmskog izražavanja, proniknuti u tajne filmske priče. Sve raširenija praksa pretjerano dugog trajanja termina snimanja dovodi u pitanje samu kvalitetu našeg posla i standarde sigurnosti i razine zdravstvene zaštite čitave ekipe. Mišljenja sam da je moja osobna obaveza, ali isto tako i snimatelja širom svijeta, suprotstaviti se takvoj praksi jer ona dovodi u pitanje one kvalitetne aspekte našeg posla.”
Roger Deakins, BSC – ASC
“Mnogim je snimateljima “neugodno” u trenu kada bi se trebali požaliti na uvjete rada i dužinu trajanja termina koje bi trebali provesti neprekidno radeći. To je u potpunosti razumljivo. Siguran sam da djelimo zajednički osjećaj povlaštenosti jer smo u mogućnosti raditi u profesiji koju volimo i shodno tome velika većina nas ne želi učiniti ili reći nešto što bi to dovelo u pitanje. Pokretan takvom vrstom strasti ja sam također, nebrojeno puta bio krivac za dugačke termine snimanja jer sam tjerao ekipu da radi kako bih mogao u potpunosti iskoristiti određenu količinu prirodnog svijetla, ili kada sam pred sobom imao izuzetno težak kadar koji se morao snimiti do kraja. No svjestan sam potrebe uravnoteženja koje mora postojati između zahtjeva produkcije i sigurnosti i zdravlja čitave filmske ekipe.
Naravno, umor je jedan od najizraženijih ograničavajućih čimbenika koji postavljaju granice na razinu iskoristivosti kreativnog potencijala svake osobe, ali ono što bi trebalo biti na prvom mjestu kada se razmišlja o dobrobiti filmske ekipe jest njihovo zdravlje i njihova sigurnost. Tokom godina sam ostao relativno zadovoljan u pogledu susretanja s ekstremno dugim terminima snimanja, u samo nekoliko slučajeva ti su ekstremi došli do izražaja. No, valja imati na umu jednu važnu činjenicu, u našem se poslu radni dan koji traje od 12 do 14 sati smatra potpuno normalnim, pa tako dužine termina snimanja od 16 do 18, ili čak od 20 do 22 sata trajanja konstantnog snimanja i ne čine više tako ekstremnima, a ta bi se činjenica i te kako trebala uzeti u obzir, što se onda u tome slučaju uistinu smatra ekstremnom dužinom kontinuiranog rada? Navest ću primjer: početak termina snimanja u ponedjeljak je u 06.00h, tjedan završava noćnim snimanjem koje počinje u petak a završava u subotu u 06.00h. Novi radni tjedan počinje u ponedjeljak u 06.00h. Zar velika većina ljudi ne bi smatralada se tu radi o ekstremno dugim radnim terminima? Valja napomenuti da se ovakvi radni dani često rade u kontinuitetu i po nekoliko tjedana zaredom.
Snimatelj je u izuzetno nezavidnom položaju. On snosi punu odgovornost za održavanje plana snimanja neovisno o problemima i poteškoćama koje se pojavljuju u produkciji filma, u isto vrijeme mora se brinuti o tome da se održi visoka razina posla za koji je unajmljen i na koji je on, što nije sasvim beznačajno, sigurno ponosan. Istovremeno, on je na čelu snimateljske ekipe i to je činjenica koja je sigurno izuzetno važna u međuljudskim odnosima a na koju je on nesumljivo najviše ponosan.
Svi članovi skupštine postavili su prioritetni zahtjev Upravnom odbru IMAGO-a da u najkraćem roku predloži puteve za rješavanje ovog gorućeg problema.
Ostali zaključci skupštine :
Skupština je razmotrila zamolbu i prihvatila Latviju kao svoju redovnu 24-tu članicu.
Prijedlog o povećanju članarine s 10 na 15 EUR po članu matičnog udruženja nakon dulje diskusije zbog nepripremljenost nije stavljen na glasanje.
Sljedeća skupština je zakazana za veljaču 2006-2010. u Kopenhagenu jer je zaključeno da je taj termin pogodniji od onog u studenom zbog završetka tekuće fiskalne godine o kojoj je onda i izvještaj u veljači cijelovit.
Željko Sarić, tajnik H.F.S.
Prijevod s engleskog: Emil Mišković
Prosinac 2004.