U 90. godini života napustio nas je dugogodišnji član Hrvatske udruge filmskih snimatelja, Ivica Rajković, direktor fotografije koji će nedvojbeno ostati upamćen ponajviše po svojem snimateljskom radu na, po mnogima, najpopularnijem hrvatskom filmu svih vremena – “Tko pjeva zlo ne misli”, redatelje Kreše Golika.
Manje je poznato kako je Ivica oblikovao filmsku sliku i na još dvadesetak dugometražnih igranih filmova, preko osamdeset kratkometražnih i oko tri tisuće reklamnih spotova. Mnogi se od tih filmova danas smatraju iznimno značajnim u povijesti hrvatskog filma. Primjerice, snimio je nekoliko znakovitih dokumentarnih filmova, kao što su kultni “Od 3 do 22” redatelja Kreše Golika i “Mala seoska priredba” i “Specijalni vlakovi” redatelja Krste Papićana, da izdvojimo samo neke.
Također valja izdvojiti i nekoliko dugometražnih igranih ostvarenja, poput filmova “Izbavitelj” Krste Papića, “Slučajni život” Ante Peterlića, “Vlak u snijegu” Mate Relje i “Zločin u školi” Branka Ivande.
Ivica se podjednako dobro snalazio u crno bijeloj filmskoj fotografiji, kao i u koloru, te je 1968. godine dobio Zlatnu arenu na Pula filmskom festivalu za filmove “Imam 2 mame i 2 tate” Kreše Golika (kolor) i “Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata” Branka Ivande (crno bijelo). Također je 2012. godine dobio nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
U svojoj bogatoj karijeri Ivica Rajković je snimio uistinu žanrovski raznovrsne filmove, a za koje se uvijek čini kako njegova filmska fotografija gotovo savršeno slijedi ideju i radnju filma. On je razumio film i svoju filmsku fotografiju uvijek je podređivao potrebama projekta na kojem je radio. U tom je smislu bio preteča velikih suvremenih direktora fotografije koji snimateljski stil mijenjaju od filma do filma. Upravo stoga njegov opus ne počiva na nekom osobitom, samodostatnom snimateljskom stilu, već po filmskoj slici koja je utkana u filmsko tkivo i kreira posve unikatan i uvjerljiv filmski svijet.
Ivica je uvijek znao pronaći pravi ugao snimanja, odabrati primjerenu žarišnu duljinu objektiva i rasvjetom kreirati ugođaj koji će vizualno oplemeniti filmsku cjelinu. Ivica je znao filmski jezik, i njime je majstorski komunicirao čak i u trenucima kada je njegovo skromno poznavanje engleskog jezika bila stanovita komunikacijska barijera u doba kada je radio kao operater kamere na brojnim stranim koprodukcijama. Stoga i ne čudi da ga je za bliskog suradnika odabrao još jedan veliki filmski autor, maestro vizualnog izražavanja, Orson Welles sa kojim je Ivica surađivao na nezavršenom filmu “Kurs smrti”.
Odlaskom Ivice Rajkovića nismo samo izgubili velikog filmskog snimatelja već i kompletnog filmaša iza kojeg je ostao značajan opus
Putuj mirno dragi Ivica.
Počivao u miru.