Limeni bubanj (njem. Die Blechtrommel, eng. The Tin Drum) je njemačko-francuski film iz 1979. godine redatelja Volkera Schlöndorffa. Film je baziran na istoimenom romanu nobelovca Güntera Grassa iz 1959.
Jadran film je bio koproducent ovog Oscarom nagrađenog filma, a Branko Lustig pomoćnik redatelja. Za snimanje ovog složenog filmskog djela zadatak je bio izgraditi scenografiju i pronaći lokacije za snimanje u Zagrebu. Tu obvezu dobio je filmski i kazališni scenograf, dizajner interijera, scenarist i slikar, a tada kolumnist Nedjeljnog Jutarnjeg Željko Senečić, koji se prisjeća: „Kasarne u Ilici i na kraju Deželićeve ulice Jugoslavenska vojska je napustila. U jednu kasarnu u Ilici uselila se ekipa Jadran filma. Središnju kasarnu, zvanu Rudolfova kasarna, pretvorili smo u Poštu u Gdanjsku. Na livadi iza kasarne sagradili smo tribine, dekorirali je zastavama, stavili crveni tepih, i na toj smo livadi snimili veliki nacistički miting. Za snimanje mitinga bilo je angažirano oko 1000 statista. Jedan dan snimanja s gomilom ljudi košta neizmjerno. Snimali smo miting tri dana. Scenu mitinga morali smo ponoviti zbog pogreške snimatelja. I ponovili smo. Bez vike, bez svađe, bez prebacivanja odgovornosti. Film je škola života“.
Limeni bubanj priča je o dječaku Oskaru, sinu jedincu obitelji Kashubian, koji živi u ruralnoj oblasti Slobodnog grada Danziga oko 1925. Za svoj treći rođendan Oskar dobije sjajan novi limeni bubanj. U tom trenutku umjesto da odraste u jednog od jadnih primjeraka odraslih ljudi koje vidi oko sebe, zareko se da nikad neće odrasti ni narasti. Kad god svijet oko njega postane neizdrživ, dječak počne lupati po svom bubnju; ako mu netko pokušati uzeti igračku, on proizvede zvuk koji para uši i doslovno razbija stakla. Kako Njemačka tone u nacizam i rat 1930-ih i 1940-ih, tako Oskar, koji uopće ne stari, nastavlja divljački udarati po svom bubnju.
Film je osvojio brojne nagrade među kojima su najznačajnije: 1980 Academy Awards – Oscar, Najbolji strani film ;1979 Cannes Film Festival – Zlatna palma (zajedno s „Apokalipsa danas“); 1979 Njemačka filmska nagrada – Nagrada za filmski izazov „Zlatna kugla; nagrada Bodil za najbolji europski film 1980.; nagrada Blue Ribbon za najbolji strani film 1982., itd.
U proizvodnji filma sudjelovali su Jadran film (B. Lustig, Ž. Senečić) te Film Polski, a pri scenarističkoj adaptaciji sudjelovao je i sam pisac romana G. Grass.
Trailer filma: https://www.youtube.com/watch?v=ZhwpM_AR6Hw&has_verified=1
Proces (The Trial) je francusko-talijansko-zapadnonjemački crno-bijeli igrani film snimljen 1962. godine, poznat kao jedno od najambicioznijih, ali i najkontroverznijih ostvarenja Wellesove filmografije. Orson Welles dolazi u Zagreb 1962. godine što je za razvoj Jadran filma značilo početak njegove pretvorbe u najznačajniji filmski studio srednje Europe.
Budžet je bio popriličan za to razdoblje, 1.3 milijuna dolara, ali je Welles morao potražiti i rezervne lokacije u Ljubljani, Rimu, Milanu, a ponajviše na pariškoj napuštenoj željezničkoj stanici Gare d’Orsay.
Za direktora fotografije izabrao je debitanta Edmonda Richarda, francuskog savjetnika za kolor korekciju u popularnim filmovima Žike Mitrovića “Miss Stone” i “Kapetan Leši”, no da nije bio u pitanju nerazuman rizik svjedoči i njegova kasnije karijera: ne samo da je sjajno snimio Wellesova “Ponoćna zvona”, nego i “Diskretni šarm buržoazije” Luisa Buńuela. Njegova crno-bijela fotografija i ovdje se pokazala impresivnom. Kao glavni snimatelj Richard je najzaslužniji za dinamičnu i tjeskobnu atmosferu gdje se klaustrofobični prostori prepuni ljudi izmjenjuju s praznim, agorafobičnim dvoranama, a kada se tome još dodaju vrtoglava stubišta i mračna predvorja ispresijecana oštrim sjenama stvoren je tjeskoban svijet u kojem se tragičan epilog protagonista naslućuje na svakom koraku.
Od gotovo postapokaliptičnih scena nasipa, tjeskobnih modernističkih kubusa Pučkog otvorenog učilišta, mračne neogotike Zagrebačke katedrale, Zagreb je pretvoren u zatvor, sudnicu i stratište tjeskobnog filma apsurda.
Najambiciozniji set bio je na Zagrebačkom velesajmu, gdje je napravljen ured sa 850 stolova u kojemu Josef K. radi. Za svakim od njih tipkao bi jedan statist. Obrad Kosovac, nekadašnji šef programa HRT-a, bio je tada student i popunjavao džeparac statiranjem u filmovima, pa je tako “glumio” i u Procesu. Nije mu bilo suviše uzbudljivo, kadrovi su se stalno ponavljali, ali i njega je, kao i Bašića, intrigirala Wellesova redateljska metoda.
Od hrvatskih glumaca najveću šansu dobila je Andrea Šarić, koja je u jednoj sceni kratko komunicirala s Perkinsom, dok je Relja Bašić bio nešto malo više od statista, ali je neprekidno dolazio na snimanje da bi vidio kako Welles režira.
Welles je imao striktno zatvorene setove, jer je na scenama radio vrlo pedantno i detalje dotjeravao do perfekcionizma, pa mu je za rad trebao potpuni mir. Tijekom snimanja filma, upoznao je hrvatsku glumicu, scenaristicu i redateljicu Oju Kodar, koja će postati njegova muza, zvijezda i ljubav naredne 24 godine, sve do smrti slavnog filmaša. Welles se nakon Procesa često vraćao u Zagreb, obožavao je zagorske štrukle i najradije bi ih jeo u Hotelu Esplanade u kojem je redovito odsjedao.
Njegov prvi film Građanin Kane (Citizen Kane, 1941.) kritičari zbog brojnih inovativnih elemenata najčešće biraju za najbolji film svih vremena. Nakon Procesa režirao je na Jadranu nedovršenu TV seriju Dubina (The Deep) sa snimateljem Ivicom Rajkovićem, glumio u hrvatskim filmovima Bitka na Neretvi (1969) i Tajna Nikole Tesle (1980). Gostovao je i na TVZ-u u filmskoj emisiji 3,2,1,…kreni! O njegovim vezama s Hrvatskom snimljen je u produkciji HRT-a dokumentarni film Druga strana Wellesa.
Trailer filma: https://www.youtube.com/watch?v=R_7weUR0oMY&feature=youtu.be
Izvori:
http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=942
https://www.art-kino.org/hr/film/limeni-bubanj
http://www.ziher.hr/zagreb-kao-grad-susreta-orsona-wellesa-i-franza-kafke/
https://sh.wikipedia.org/wiki/Proces_(film,_1962)
http://www.infozagreb.hr/media/documents/Zagreb-grad-filma_hr.pdf
http://obljetnica.hrt.hr/leksikon/w/welles-orson/
Fotografije: preuzete s Googla
Sunčana Ivančić
