Iznimno zanimljiv pogled na suautorstvo snimatelja napisao je Goran Tribuson. Hvala na ovako iscrpnom tekstu koji problematiku sagledava iz više perspektiva.
Kao osoba sasvim loše upućena u pravno-zakonsku akribiju dopustit ću si slobodu da iznesem nekoliko komentara na temu audiovizualnoga djela kako ga tretira prijedlog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Komentari su u vezi s mojom predavačkom i autorskom praksom što sam je obavljao tijekom podužeg vremena. U članku 15. zakonodavac nedvosmisleno tvrdi kako je audiovizualno djelo koautorski rad što je naprosto netočno, jer audiovizualna djela mogu biti, kao što mnoga već i jesu – djelom jednog autora. Nadalje se navodi kako se koautorima smatraju glavni redatelj, autor scenarija te skladatelj glazbe posebno skladane za film. U stavku 4. navodi se i slijedeće: Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela, te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koaautor tog djela bit će priznata kao koautor tog audiovizualnoga djela. Ovaj stavak zvuči kao utješna prilika za snimatelje, koji bi, čini se, svoje koautorstvo trebali dokazivati. Kako će se provoditi spomenuto dokazivanje nije mi jasno, ali se nadam da neće biti pred poslovično neefikasnim domaćim sudovima. Ali o snimateljima bez čijeg rada ipak nema filmskog (ni audiovizualnoga djela) nešto kasnije.
Ako uvažimo filmsku praksu kakva se odvija u našoj kinematografiji, stječe se dojam da ovom članku ne nedostaju samo snimatelji, nego i utvrđeni hijerarhijski odnosi među navedenim koautorima. U tzv. neproducentskim kinematografijama, kakva je i naša, film pripada zanimanju, želji i namjerama redatelja. Redatelj je taj koji odabire priču, problem, temu i ostale autorske okolnosti, on traži producenta i pregovara s njim, on radi na scenariju, ili pak angažira scenarista s kojim radi na tekstu sve do posljednje verzije, on odabire snimatelja u skladu s vlastitim preferencama i snimateljevim stilom, on sam, ili s casting agencijom, odabire glumce, odlučuje se za montažera etc. Sve je pod njegovim nadzorom od početka do kraja, od prvotne ideje pa do finalnog uspjeha ili fijaska, za što snosi i autorsku odgovornost. Jedan mi je prijatelj redatelj kazao kako je tijekom rada bio u situaciji da nadzire sve osim cateringa. U kolokvijalnim situacijama govorimo o redateljima kao pravim autorima, sukladno tome spominjemo i komentiramo Hitchcockove, Fordove, Tarantinove, Godardove, von Trierove, Sverakove, Almodovarove i ine filmove. Ali, što je „kolokvijalna situacija“ nego situacija neukih, ili situacija slabije informiranih. Na ozbiljnijoj strani priče je obilje filmskopovijesne, filmološke, kritičke, teorijske, monografske literature koja govori o redateljima i drži ih glavnim autorima filma, premda ne zanemaruje kolektivnu, kolaborativnu prirodu filmske proizvodnje. Nije mi jasno radi kojeg to razloga ovaj zakon ne uvažava tu praksu i stvarno stanje, koje se u biti i ne protivi zakonskoj pretpostavci o koautorstvu ili hijerarhiziranom koautorstvu.
No najbizarnija sastavnica članka 15. nije ono što u njemu jest, nego ono što u njemu nije. Naime, u koautorskom nizu nisu navedeni snimatelji, i oni su, s punim pravom nezadovoljni ponajviše komentirali taj članak, kojim su, zapravo, izbačeni iz zakona kao koautori. Ta je činjenica toliko neobična da se čovjeku učini kako je objašnjenje za nju dvojako. Ili se radi o omašci, naprosto o tome da ih je netko zaboravio uvrstiti u spomenuti članak, ili pak da je nekome bilo stalo da se u prijedlog zakona ubaci i po koja bedastoća. Dakle, kako vam se dopada gesta kojom se iz djela koje se naziva audiovizualnim izbacuju baš oni koji snose autorsku odgovornost za ono što je u tom djelu vizualno? Naravno, autorska odgovornost za vizualno u filmu široko je distribuirana; i na redatelja, i na scenarista, i na glumca, i na scenografa, i na kostimografa etc., ali je ipak netko morao postaviti kamere i sve to snimiti, služeći se pritom vlastitom autorskom osobnošću, umijećem i stilom, te drugim prepoznatljivostima radi kojih ga je redatelj i odabrao. Prije no što prođe kroz ruke snimatelja, ili kroz njihove kamere, film je tek knjiga snimanja, artefakt od najobičnijeg papira,
Bez želje da gnjavim dociranjem, autorima zakonskog prijedloga trebalo bi biti jasno da pojedini snimatelji, ili cinematographeri, ili direktori fotografije, ili, kako se sve ne zovu, bivaju angažirani na nekom filmu upravo zbog svoje iznimne autorske osobnosti, radi svog filmskog stila, dakle radi svoje snimateljske posebnosti koja odgovara duhu određenog filma. Teško da bi Nestor Almendros mogao pokazati svoju snimateljsku izvrsnost u kojem od sequela (ne sjećam se više da li se radilo o Rambu ili Rockyju) pa je odbio Stalloneovu ponudu koja baš i nije zvučala jako razumno.
Premda bi im ovaj prijedlog zakona htio to osporiti, snimatelji kakve spominjem imaju svoja imena, gdjekad itekako poznata, pa bi se na to u svijetu „audiovizuelnih djela“ trebalo računati. Nije slučajno William Wyler za svoje filmove čak sedam puta odabrao Gregga Tolanda, koji je već Orsonu Wellsu, koristeći tzv. deep focus objektiv, omogućio dubinsku oštrinu u Građaninu Kaneu, a za Wylerove Orkanske visove dobio Oscara. Sven Nykvist snimio je za Ingmara Bergmana gotovo dvedeset filmova, a za Fanny i Alexander i Krike i šaputanja dobio Oscara, po čemu se može zaključiti kako je Akademija filmskih umjetnosti držala da je njegov „koautorski udio“ u tim filmovima bio velik. Prije no što je napravio snimateljski genijalne Malickove Nebeske dane, Nestor Almendros radio je s novovalovcima Erichom Rohmerom i Francoisom Truffautom, dok je Roger Deakins počesto snimnateljski opsluživao braću Coen, koji su također znali zašto angažiraju baš njega. Rodrigo Prieto snimio je gotovo sve rane Inarrituove filmove podjednakim snimateljskim rukopisom, dok su, recimo, Roberta Richardsona s jasnim namjerama upošljavali Stone, Tarantino i Scorsese. Mađarski emigrant Vilmos Zsigmont nije samo napravio fotografski impozantnog Lovca na jelene, nego je čak i intervenirao u ambijent, pojačavši sumornost njegova početka time što je s kompletnog drveća, koje se vidjelo u tražilu kamere, počupao lišće, a teren zalio golemim količinama vode. Naš filmski klasik Ante Babaja snimio je i dva djela koja su sigurno među najvažnijim hrvatskim filmovima. U vizualnosti jednoga (Breza) evociraju se šarena stakla podravske naive, dok drugi naprosto gori žarkim bojama Mediterana (Izgubljeni zavičaj). Može li itko osporiti visok stupanj suautorske vjerodostojnosti Tomislavu Pinteru i Goranu Trbuljaku, ili bi i oni bili tek manje važni autori „individualnih doprinosa“ iz članka 16.?
U prethodnom ulomku pisao sam samo o filmu, budući mi se oduvijek činilo da na televiziji vrijede neka druga pravila te da će zakonsko poistovjećivanje filma i televizije dovesti do zbrke. Npr. kao filmski scenarist radio sam u beskonačnom procesu gdje su verzije velikom brzinom smjenjivale jedna drugu, sve manje nalikujući na izvornik. Kad bih otišao u kino da vidim film po vlastitoj knjizi, ili scenariju, znalo mi se učiniti da sam promašio kinodvoranu. Na televiziji mi se televizijski dramaturzi i urednici nikad nisu uplitali u tekst te sam imao dojam da je tamo zapravo scenarist glavni autor, a redatelj tek izvedbeni djelatnik.
Koliko zakoni o kolektivnim autorskim djelima znaju biti neprecizni doznao sam negdje prije dvadesetak godina kad sam bio izveden pred sud (i osuđen!) kao scenarist filma. Scenarij po kojem je napravljen film prošao je kroz mnoge ruke i ono po čemu je film snimljen imalo je jako malo veze s mojim scenarističkim radom. S ostalim koautorima, redateljem, snimateljem i autorom filmske glazbe bio sam optužen da je u filmu neovlašteno izvedena pjesma nekog pučkog kompozitora, o čemu ja nisam imao pojma. Kompozitorov odvjetnik tražio je od nas odštetu za koju bi možda i Morricone napisao taj pjesmuljak. Branio sam se kako u mom scenariju nema ni traga toj pjesmi, kako scenariji ne mogu počiniti taj strašan krimen, jer ne idu po svijetu svirajući neovlašteno tuđu glazbu, ali sve je bilo uzalud. S ostalom koautorskom trojkom, ili četvorkom, bio sam taj zloglasni koautor iz tadašnjeg zakonskog članka zbog čega sam osuđen da platim odštetu. Prema prijedlogu ovog zakona takve će apsurdne stvari biti i dalje sasvim moguće.
Goran Tribuson, književnik i scenarist