Drage kolegice i kolege, filmski profesionalci, ali i štovatelji filmske umjetnosti, te svi oni koji čistom logikom zaključuju da su snimatelji ko-autori audiovizualnog djela, osjetio sam potrebu da Vam sam se sada, kada smo na pola puta do kraja javne rasprave o Nacrtu prijedloga Zakona o autorskom i srodnim pravima izravno obratim jednim kratkim osvrtom.
Poštovani,
U početku filmske umjetnosti bijaše samo snimatelj. On je ručno pokretao mehanizam kamere, odlučio što će, kada, gdje i kako snimati. Razvijao je film, izradio kopiju i pripremio je za projekciju.
Usložnjavanjem kompleksnog procesa snimanja filma, napose igranog, i razvojem filmskih izražajnih sredstava, pojavile su se i druge profesije koje su skrbile o onome što je ispred objektiva. Pojavio se i redatelj, a snimatelj mu postade najbližim suradnikom. On mu je tada postao “i majka i supruga i ljubavnica, ono bez čega se film ne može ni zamisliti a kamoli realizirati.” kako se slikovito izrazio redatelj Rajko Grlić u pismu podrške koje je uputio hrvatskim snimateljima.
Oduzeti snimateljima status ko-autora audiovizualnog djela nakana je Nacrta prijedloga Zakona o autorskom i srodnim pravima, puštenog u javnu raspravu prije desetak dana u Republici Hrvatskoj. Taj status hrvatski snimatelji imaju već više od 70 godina, baš kao i brojni kolege direktori fotografije u Europi, kolijevci autorske kinematografije. Za očekivati je bilo da se nepravednom prijedlogu, službeno podnesenom od strane Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, javno usprotive Ministarstvo kulture, Hrvatski audiovizualni centar i naposlijetku naši dragi kolege i prijatelji, okupljeni u Društvu hrvatskih filmskih redatelja.
Ponekad tišina koja govori više od riječi.
Dok ustanove šute, oglasili su se upravo redatelji – ali pojedinačno, javnim iskazima podrške, rame uz rame sa glumcima i scenaristima, zajedno sa brojnim internacionalnim snimateljskim asocijacijama i legendarnim direktorima fotografije, kojima nije trebao poticaj da iskažu solidarnost sa hrvatskim snimateljima i javno dignu glas protiv ovako slabo promišljenog i nepravičnog Zakona.
Misli li doista netko osim predlagatelja ovog Zakona da je posve svejedno tko će potpisati filmsku fotografiju jer je redatelj, jedini i isključivi autor? Jesmo li doista došli do razmišljanja kako je snimatelj tehničko osoblje koje brine o dojmu koji film ostavlja, a prema preciznim uputama redatelja?
Da li je u 21. stoljeću, dobu gdje je vizualno upravo glavni oblik komunikacije, međusobnog razumijevanja koje isključuje jezične, socijalne i društvene barijere, došlo vrijeme da se umanje autorski, kreativni i umjetnički dosezi direktora fotografije?
Promislimo malo da li bi filmovi Bertoluccia ili Coppole bili isti bez Vittoria Storara? Da li bi Građanin Kane imao tako sugestivan dojam, tako precizno usmjeravanje pozornosti kompozicijom slike i odnosom svjetla i sjena bez Gregga Tolanda, ili, bi li Coppolin Kum bio vizualno posve isti bez Gordona Willisa, ili bi možda Ingmar Bergman likovno ostvario iste dosege bez Svena Nykvista?
No, nemojmo samo gledati preko granice, ovdje pored nas su živjeli i radili veliki, znameniti direktori fotografije. Bacimo li površni pogled na popis redatelja sa kojima je surađivao legendarni Tomislav Pinter u svojih više od 120 igranih filmova – od raskošnog ratnog spektakla “Bitka na Neretvi” Veljka Bulajića, preko stilizirane, intimističke građanske drame “Rondo” Zvonimira Berkovića do sentimentalne ljubavne priče smještene u ratni vihor, filma “Samo jednom se ljubi” Rajka Grlića.
Kako ne spomenuti Nikolu Tanhofera i njegovu fantastičnu vizualizaciju filma Branka Marjanovića “Ciguli miguli“, snimateljski pristup koji ne samo da je u funkciji filmske priče, nego je i oplemenjuje, čini unikatnim filmskim isustvom.
Treba li Živka Zalara, direktora fotografije koji je u hrvatsku kinematografiju donio spleen dokumentarističke neposrednosti, radoznale kamere koja vješto uočava posebno u običnom, svakidašnjem, danas svesti na autora doprinosa?
Ali ne treba samo lutati poviješću filmske fotografije u Republici Hrvatskoj. Suvremeni hrvatski snimatelji nastavljači su gotovo stogodišnje tradicije snimateljskog posla na ovim prostorima.
Može li se, stoga, zanijekati ko-autorstvo Branku Linti u filmu “Crnci” redatelja Zvonimira Jurića i Gorana Devića? Ili možda treba zanemariti kreativnu sinergiju koju su ostvarili Mirko Pivčević i Arsen A. Ostojić u filmu “Ta divna splitska noć“?
Nije li neporeciv umjetnički doseg Igora Martinovića u televizijskoj seriji “The Night of“,a za koju je dobio najprestižniju svjetsku snimateljsku nagradu – ASC award for Outstanding Achievment in Cinematography in television movie/mini series kategoriji?
Da li je doista magično sjetna filmska fotografija, danas svjetski poznatog direktora fotografije Vanje Černjula, a tada mladog snimatelja na početku karijere, iz filma “Vidimo se“, redatelja Ivana Salaja tek splet sretnih okolnosti i čvrstih vizualnih odluka redatelja debitanta?
Jesmo li doista spremni sve to zanijekati za “šaku Judinih škuda“?
Zar i pored otvorenih očiju ne vidimo kakve bi posljedice oduzimanje statusa snimatelju kao ko-autoru audiovizualnog djela imalo po kompletnu kinematografiju, po odnose između kreativnih dionika složenog procesa ralizacije audiovizualnog djela ili na motivaciju budućih generacija, koje se školuju po umjetnički usmjerenim ustanovama?
Hrvatski snimatelji se odlučno suprotstavljaju takvim namjerama. Neki novi duh prijateljstva, bratstva i solidarnosti koji su iskazali brojni domaći i internacionalni filmski djelatnici i udruge, daje nam snage i odlučnosti.
Do not go gentle into that good night
Rage, rage against the dying of the light.
Pozivamo Vas da nam se pridružite!
predsjednik Hrvatske udruge filmskih snimatelja
Mario Sablić