Briljantano opservacijsko pismo podrške studentice produkcije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, Aleksandre Giiljević! Mlada kolegica, tek na pragu profesionalne karijere izvanredno uočava posljedice donošenja ovakvih izmjena Zakona o autorskom i srodnim pravima po hrvatsku kinematografiju u cjelini. Iznimno smo ponosni što i mlade generacije filmaša prepoznaju problem i javno se izjašnjavaju protiv. Možda ima nade. Hvala i čestitamo Aleksandra!
“Jedan od termina koji trenutno stalno čujemo u medijskom prostoru je solidarnost. U kontekstu pandemije koja je zahvatila cijeli svijet pa tako i Hrvatsku, korištenje dotičnog izraza je i više nego dobrodošlo – ali s ciljem da zaživi u praksi, a ne da ostane mrtvo slovo papiru ili prazna fraza medijskih izvještaja. Iako sam još uvijek studentica diplomskog studija Produkcije na Akademiji u Zagrebu te nemam vlastitu produkcijsku kuću ili zadovoljavajući kredibilitet producentice, smatram se dijelom audiovizualne struke i u jednu ruku pozvanom da podržim sve snimatelje, odnosno glavne snimatelje ili direktore fotografije u ovoj borbi za održavanje pozicije ko-autorstva u Zakonu o autorskom i srodnim pravima. Refleksijom na svoja dosadašnja iskustva vezana za cjelokupni proces proizvodnje filma (pri tome govorim o fazama pripreme, predprodukcije, produkcije, postprodukcije pa na kraju plasmana i promocije) te nadilaženjem taštine pozicije producenta u AV industriji, osobno, kao producentica u nastajanju, ne mogu zamisliti proces pripreme, pogotovo proizvodnje bez jednog sinergijskog djelovanja redatelja i glavnog snimatelja. Glavni snimatelj, osim što filmu daje vizualnu prepoznatljivost, pomaže redatelju, gotovo u „intimnom“ smislu, u provedbi ideje do finalnog produkta – kadra, scene pa tako i cijelog filma Pismo podrške snimateljima nije ponižavanje ostalih struka, kao što je redatelj Antonio Nuić rekao na Zoom konferenciji, izjavivši da su snimatelji „nezadovoljni s ovom situacijom, ali se nitko ne buni što montažeri nisu koautori“ – njegovu izjavu doživljavam kao (ne)spretan pokušaj zaobilaženja suštine pitanja i banalizacije ovog problema. Osobnog sam stava da je film nalik na stroj prepun malih kotačića čije sinergijsko okretanje može proizvesti ono najbolje – najbolje za 7. umjetnost i za društvo željno te umjetnosti.. Osim različitih taština kojima je glavni cilj odgovoriti na pitanje Who’s the boss, vjerojatno postoji i financijska dimenzija prijedloga novog Zakona; ZAMP, HDFR i drugi zasigurno će osigurati i povećati razinu privilegija i naknada u odnosu na prijašnje stanje. Zakon bi trebao štiti i služiti svakoga pod jednakim uvjetima, a ne biti izrazom partikularnih interesa odabranih. Ovim pismom se ne želi umanjiti vrijednost drugih struka – montaže, glazbe, kostimografije i sl. – naprotiv, smatram da je na pojedinačnim inicijativama i strukovnim udrugama krajnje vrijeme za preuzimanje inicijative da se iskažu mišljenja i raspravi postojeći prijedlog putem esavjetovanja.
Zanima me mišljenje produkcije, kako oni doživljavaju najuže suradnike filma, istovremeno se i sami suočavajući s percepcijom pozicije producenata u AV industriji kao pukih suradnika na filmu. Zanima me i kako redatelji/ice zamišljaju svoje buduće suradnje s glavnim snimateljima – hoće li se njihovi (ne)kadašnji najuži suradnici osjećati nedovoljno cijenjenima, hoće li se doživljavati kao puki tehnički servis čiji je doprinos (poznavanjem objektiva, rakursa, žarnih duljina i ostalih tehničkih elemenata) reduciran na ne-umjetničko i ne-autorsko baratanje kamerom.
Solidarnost, empatija? Ili partikularni financijski interesi prije svega? Možda je doista nemoguće, u kapitalističkom sustavu u kojem smo poput automata koji slijepo funkcioniraju prema zakonima tržišta, očekivati da filmska industrija pokaže svoje bolje lice. Pišem ovo pismo u nadi da ipak nije tako, i da je svatko još uvijek dovoljno slobodan da donese odluku prema vlastitoj savjesti, a ne prema diktatima „trećih strana“.
Na kraju, šokantna mi je činjenica da su tijekom Zoom sastanka, koji je bio dostupan za praćenje uživo, u organizaciji Roberta Zubera, nakon iznošenja prijedloga redukcije dosadašnjeg statusa ko-autora, većina kolega snimatelja, članova aktivnih matičnih strukovnih udruga, bili zapanjeni ovom odlukom govoreći, što ne uzimam kao upitno, da im je ovo prvi glas i da njihove strukovne udruge nisu bile pozvane niti se imale prilike uključiti u djelovanje dotične radne skupine. Nadam se da će HRUP, HFS, HDFD i druge udruge stati uz svoje kolege i da će se znati adekvatno suprotstaviti ovom štetnom prijedlogu koji pogađa ne samo glavne snimatelje nego i temelje i tradiciju AV industrije. Redatelji ovim prijedlogom, kao da žele odrezati granu na kojoj sjede. Ja ne želim živjeti u svijetu u kojem će se glavni snimatelj na projektima koji su financirani iz državnog proračuna, a koje je moja produkcijska kuća osigurala putem javnog poziva, osjećati da njihov rad i doprinos nije dovoljan da bi zaslužili funkciju ko-autora već da se trude doprinositi projektu, u okvirima koje im Zakon pa tako i filmska struka dozvoljava. Podsjećam da je javna rasprava Zakona otvorena do 17. svibnja 2020.
Aleksandra Giiljević